Milijuni diljem svijeta navode da su doživjeli iskustvo bliske smrti koje im je omogućilo pogled u zagrobni život. Te priče onih koji su bili na rubu života i smrti i vratili se kako bi nam ispričali svoje priče najneposredniji su podaci koje zasad imamo o postojanju života nakon smrti. Ti putnici do neznanih granica pričaju o zapanjujućim uvidima u svijet onkraj našega, o svijetu koji svjetluca svjetlošću, čarolijom i ljubavlju. Jedan od razloga zašto danas više nego ikad slušamo o iskustvima bliske smrti činjenica je da su tehnike oživljavanja uvelike napredovale. Sve veći broj proglašenih klinički mrtvima uspješno se vraća u život. Najčešće osoba “umre” na nekoliko minuta, ali ima i zabilježenih slučajeva ljudi koji su bili “mrtvi” do deset sati. Prije desetljeća i više, ti bi ljudi ostali mrtvi i ne bi se vratili ispričati nam svoju priču. Kako je sve više slučajeva iskustva bliske smrti, znanstvenici to više ne mogu ignorirati ili odbacivati. Štoviše, jedino što su mogli je istražiti ta iskustva i mogućnost nastavka postojanja ljudske svijesti nakon smrti.
Predvodnik istraživanja bliske smrti je dr. Sam Parnia i njegova skupina na Sveučilištu u Southamptonu koji je 2014. objavio studiju o kliničkoj smrti provedenu na 2000 osoba koje su doživjele srčani zastoj u petnaest bolnica u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Austriji. To istraživanje prvi je provizorni znanstveni dokaz da svijest može preživjeti tjelesnu smrt najmanje tri minute i bilo je toliko poticajno da se trenutačno provodi još jedno istraživanje na tu temu. Kao što je bilo i za očekivati, nevjerni Tome imaju brdo protuargumenata.
Osim kemijskih promjena koje se zbivaju u umirućem mozgu, neka od objašnjenja su da kliničku smrt potiču poremećaji u spavanju, lijekovi i droge. Sindrom lažnog sjećanja, halucinacije, ispunjenje želja i privremeno ludilo također se spominju, no ni jedno od tih objašnjenja nije uvjerljivo. Primjerice, kad halucinira, osoba gubi doticaj sa stvarnošću, dok iskustva bliske smrti uključuju točne izvještaje što se zbiva u neposrednoj okolini osobe. Usto, većina iskustava bliske smrti zbiva se kad mozak ne daje nikakve signale na EEG-u, odnosno te osobe doživjele su moždanu smrt, ali ako mozak stvara dovoljno aktivnosti da osoba halucinira, te bi aktivnosti bile vidljive na elektroencefalografu. Usto, umirući mozak ili delirij nisu uvjerljiva objašnjenja jer se osoba tih iskustava ne bi sjećala kao nečega pozitivnog ili kao duhovne prijelomnice.
Na vrlo sličan način duševne bolesti najčešće uzrokuju depresiju i nemogućnost nošenja sa svakodnevicom, a iskustvo bliske smrti ima suprotan učinak i vjerojatno će u osobe potaknuti obnovljeni polet i strast za životom. Protivnici također nisu uspjeli objasniti kako ljudi različitih dobnih skupina i kultura najčešće navode vrlo slično iskustvo koje uključuje tunel sa svjetlošću i susrete s preminulim voljenim osobama. Ni teorija “ispunjenja želja” ne objašnjava te sličnosti. Ljudi bi sigurno imali drukčija sjećanja iz tunela ili života? Primjerice, sjećanje na plažu tijekom zalaska sunca? Usto, ni jedan od argumenata ne može posve objasniti slučajeve u kojima je osoba “umrla” ili bila u medicinski induciranoj komi, a poslije govorila kako je vidjela ili čula stvari poput razgovora voljenih osoba ili rodbine izvan sobe ili bi opisali što su liječnici radili nekoliko sati tijekom operacije. Prekrasno je što iskustva bliske smrti postaju predmet rasprave u znanstvenoj zajednici jer to potvrđuje da ih se konačno uzima zaozbiljno.
.png)
.png)
