Svijetle slike zamišljene budućnosti
Mnogi ljudi u glavi nose tog sitnog mučitelja, kritičara koji nikad nije zadovoljan i stalno tjera dalje, k postizanju najvišeg i najboljeg – k postizanju savršenstva. To je kao maraton bez kraja. U glavi, poput slijepe pjege u oku, stoji zamišljeni cilj – savršena vizija izgleda, uspjeha, veze, života. Taj cilj ne mora uopće biti osviješten. Obično čuči negdje u glavi, šalje signale, producira sliku života kakav bi trebao biti i vuče nas prema njoj.
Kao što su noćni leptiri privučeni svjetlom uličnih lampi, tako smo i mi privučeni svijetlim slikama zamišljene budućnosti u kojoj vlada savršenstvo. No život se ne da strpati ni u kakav okvir. Um, koliko god kreativan bio, nije u stanju producirati sliku u koju bi mogao smjestiti Život. Život je čaroban, nepredvidljiv i umom ga ne možemo determinirati.
Kad susjed pogleda, ima da se divi
Težnja prema savršenstvu često stvara crno-bijela razmišljanja koja se temelje na sintagmi sve ili ništa. Ako nije savršeno, onda je nikako. A kada je toliko toga na kocki, teško je riskirati. Javlja se strah od pogreške koji dodatno sputava i onemogućava da se prema tom svemu uopće pokrene.
Perfekcionizam može biti usmjeren na bilo koje područje života – postignuće, izgled, međuljudske odnose, moralnost. Perfekcionisti usmjereni na postignuće vrednuju sebe isključivo prema uspjehu i kada on izostane, postaju nervozni i depresivni. Za svjetlucav cilj – uspjeh na poslu ili studiju – plaćaju previsoku cijenu zabrinutosti i tjeskobe koje ih vode upravo u suprotnom smjeru, prema neuspjehu.
Kad je slika vlastita savršenstva vezana uz izgled, zrcalo je tu umjesto najboljeg prijatelja. Često se ne zaustavlja samo na tijelu i licu, već se u koncentričnim krugovima širi – na kuću, auto, vrt, djecu… Sve treba biti tip-top. Kad susjed pogleda, ima da se divi.
Kad je perfekcionizam usmjeren na međuljudske odnose, postoji tisuću pravila o tome kako bi se tko trebao ponašati i što bi trebao raditi kako bi stvari funkcionirale kako treba. Ta vrsta težnje k savršenstvu često ljude čini usamljenima jer počinju izbjegavati druge kako ne bi razotkrili njihove slabosti, nesigurnosti i mane. A tek otkrivanjem i mirenjem s vlastitim nesavršenostima možemo stvarati tople, ljudske odnose.
Zatim, tu su i vječni moralisti koji uvijek najbolje znaju što je za koga dobro, a što loše. Ta uloga uvelike hrani ego jer ih u odnosu na druge stavlja na povišeni položaj. Tu su čvrsti moralni zakoni kojih se po njihovu mišljenju treba držati kako bi bio ostvaren neki oblik ispravnosti ili čistoće. Težnja k duhovnom ili psihološkom savršenstvu veoma je frustrirajuća (ponajprije za njih same) jer život nije ni dobar ni loš, ni ispravan ni neispravan. Čovjek koji napreduje i uživa u životu usmjeren je na stalno istraživanje, kako unutarnje tako i vanjske stvarnosti, a to uključuje griješenje, improvizaciju, kreativno snalaženje koje razvija fleksibilnost i u život unosi svježinu i spontanost.
Oko koje gleda i vrednuje postignuće, izgled, odnos, moralnost ili nešto peto uvijek je izvana. Međutim, kad smo pozicionirani izvan sebe, ne možemo dovoljno osjetiti miris i okus života, ljepotu koju nam pruža još jedno jutro, još jedan krug oko sunca, još jedno proljeće koje svake godine nakon zime dolazi poput čuda.
Otuđenost od vlastita života koja nastaje pretjeranom težnjom za ispunjavanjem tuđih očekivanja ili društvenih standarda je za naš doživljaj života poput ledenog doba. Nema ništa loše u težnji da svakim danom postajemo sve bolji, ali kada ta težnja k tamo jednom dovodi do kroničnog nezadovoljstva, vrijeme je za paljenje crvene lampice. Ljudski život nije vječan i nemamo beskrajno puno vremena za ostvarenje svojih planova.
Školjka i biser
Patite li od bolesti modernog doba zvane perfekcionizam, krajnje je vrijeme da u fokus stavite osobno zadovoljstvo koje je u sadašnjosti. Nema savršene slike koja je vrjednija od nesavršenog života koji se upravo odvija. Savršenstvo je vrsta konačnosti koja je neprirodna i irealna. Gdje u ovom svijetu u kojem vlada konstantna promjena, rađanje i umiranje, snježenje i pupanje ima mjesta savršenoj statičnoj slici? Ona je uvijek samo u našim glavama. Čak i ako ideal uspjeha, izgleda, morala po svim mogućim i nemogućim kriterijima bude ostvaren, kritički um će i dalje će biti nezadovoljan.
Usporedbe radi, evo jedne metafore – kad školjka zbog iritiranosti česticom pijeska počne lučiti sedef i stvori biser, zbog tog stranog tijela u sebi, ma koliko ga drugi vrednovali, sigurno nije sretna i zadovoljna. Zapravo nemam pojma – nikada nisam bila školjka i ne znam kako se ona osjeća, ali raduje me što upravo pišem nešto kreativno i sasvim, sasvim nesavršeno.
.png)
.png)
