Bonsai - super hobi za poslovne ljude

Naravno da sam čekala zadnji čas. Do zatvaranja vrtnog centra ostalo je još svega dvadesetak minuta, bonsai radionica bila je najavljena za sljedeće jutro, a ja još nisam imala svoje drvce. U ruci sam držala zgužvani papirić na koji sam s internetske stranice Hrvatskog bonsai kluba prepisala vrste stabala podobne za početnike. Juniperus chinensis, Pinus mugo, Pinus sylvestris. Ponavljala sam ih u glavi poput mantre i svu energiju usmjeravala na to da u taj zadnji čas nađem barem jednu od njih. Bila je sredina siječnja i vrtni centar kojim sam užurbano marširala imao je vrlo siromašnu ponudu. Ipak, kad sam stigla do police sa zimzelenim biljkama, ugledala sam ga. Bilo je to malo drvce, visoko možda desetak centimetara, i zvalo se Juniperus. Grane su mu se nježno povijale prema dolje, deblo je bilo tanko i krhko – što se mene tiče, već je nalikovalo na bonsai! Odnosno na moju predodžbu o tome kako bi bonsai trebao izgledati.

No kad sam tog subotnjeg jutra ušetala u prostoriju u samoborskom Centru za odgoj i obrazovanja Lug, gdje se održavala radionica, moja dotadašnja slika o tome kako izgleda bonsai drvo srušila se u roku od tri sekunde. Zapanjeno sam stajala usred prostorije i nekoliko puta naizmjence gledala u prizor koji sam zatekla, pa opet u svoje maleno drvce, pa opet u tuđa stabla. U sveopćem metežu bonsaista koji su se tek okupljali, na uredno poredanim školskim klupama stajali su primjerci budućih bonsai stabala. Njihova veličina barem je za deset puta premašivala veličinu drvca koje sam ja držala u rukama! Počelo je moje upoznavanje s tom drevnom umjetnošću Japana, ali i s njezinim poklonicima u našoj regiji koji u bonsaiju nalaze mnogo više od samog hobija.PageBreak

Minijaturna planina ima magična svojstva

Iako je danas poznat kao umjetnost koja potječe iz Japana, bonsai se zapravo najprije pojavio u Kini gdje je bio poznat pod imenom pun-sai. Još prije 2300 godina iz drevne kineske teorije o pet elemenata (voda, vatra, drvo, metal i zemlja) nastala je ideja o moći minijaturnih replika. Vjerovalo se da bi učenik kreiranjem minijaturne planine, na primjer, mogao stupiti u kontakt s njezinim magičnim svojstvima. Vjeruje se da su prvi primjerci minijaturnih stabala bili uzeti iz divljine i posađeni u posude zbog svojih neobičnih, deformiranih oblika. Smatrali su se svetim, možda i zato što su izgledom podsjećali na zamršene položaje joge za koje se vjerovalo da su izvor dugog života.

Tijekom razdoblja Kamakura, prije oko 800 godina, u kojem je Japan preuzeo mnoga kulturna obilježja Kine, u Japan je zajedno sa zen-budizmom uvezen i pun-sai. Zenbudistički redovnici prigrlili su ga zbog njegove jednostavnosti, ljepote koja proizlazi iz asimetričnosti, ali i zato što kao umjetnost u živom materijalu pruža uvid u prolaznost života te prikazuje duboku povezanost čovjeka i prirode. U Japanu je pun-sai postao bonsai te se postupno širio izvan okvira zenbudističkih samostana. Vrhunski primjerci stabala bili su veoma cijenjeni, a budući da mogu živjeti i nekoliko stotina godina, nasljeđivali su se iz generacije u generaciju. Kad se Japan sredinom 19. stoljeća otvorio prema Zapadu, nakon više od dvjesto godina izolacije, proširio se glas o prelijepim minijaturnim stablima koja imitiraju stara stabla iz prirode. Nakon toga bonsai se proširio svijetom.

Rad koji nikad nije dovršen

Možda ga je na to inspiriralo moje smiješno maleno bonsai stabalce – to nikad neću znati. No jedna od prvih rečenica koju nam je uputio Tomaž Kovšca, voditelj naše radionice i iskusni bonsaist iz Ljubljane, bila je: „Bonsai nisu tako mali kao što si većina ljudi zamišlja“. Tu sam prvu lekciju već naučila, pomislila sam u sebi ponovno pogledavajući maleno stabalce ispred sebe koje mi se sad učinilo još manje. „Ono što se u trgovinama često prodaje pod bonsai nije ni b od bonsaija“, nastavio je. „Kad odete na vrhunske međunarodne izložbe, vidjet ćete da su bonsai veliki, bit ćete iznenađeni. Od manjeg drveta teže je napraviti dobar bonsai.“

Jedan od najvažnijih faktora u stvaranju bonsaija je odabir pravog početnog materijala, saznali smo dalje, a osim vrste i veličine drveta, važan kriterij je debljina debla naspram visine stabla – taj omjer treba biti jedan naprama šest. Dakle, ako je stablo visoko jedan metar, što je prosječna veličina dobra i za početnika, deblo mora biti debelo oko 16 centimetara. Osim toga, važno je i da drvo ima dosta grana od kojih se može oblikovati tradicionalna trokutasta bonsai krošnja, a bitno je i da samo deblo nije potpuno ravno. Konačna težnja je da se uz mnogo truda i uloženog vremena stvori pravo umjetničko djelo – dojam starog stabla koje se borilo s prirodnim elementima: vodom, vjetrom, kišom... Kako je rekao Tomaž: „Bonsai je poput skulpture. To je umjetnost u živom materijalu. Kipar radi na kamenu, na mrtvom materijalu, a mi radimo sve isto, samo na živom materijalu. No drvo je živo i nikad zapravo neće biti dovršeno...“PageBreak

Odraz vlastite životne borbe

Moje predodžbe o bonsaiju rušile su se jedna po jedna. Kao prvo, budući da se za pravi bonsai upotrebljavaju autohtone vrste poput crnog bora ili hrasta, moraju se držati vani, na otvorenome, a ne u dnevnoj sobi kako sam zamišljala. Saznala sam i da bonsai stabla zahvaljujući brizi i njezi čovjeka često žive mnogo dulje od primjeraka u prirodi.

Nakon uvodnog Tomaževa predavanja krenuo je rad na stablima. Kad su se na stolovima počeli pojavljivati brojni alati – žice, razne vrste kliješta i škara, grabljice neobičnih oblika – postalo mi je jasno zašto sam jedina pripadnica nježnijeg spola na radionici. Nakon što je Tomaž u roku od pet minuta od mojeg stabla napravio nešto nalik minijaturnom bonsaiju (da, drugi put ću biti pametnija u odabiru materijala), posvetila sam se promatranju ostalih sudionika. Gledala sam ih kako strpljivo i predano sa stabala režu grane koje su višak, grabljicama razotkrivaju površinsko korijenje ili pak preostale grane omataju mekom aluminijskom žicom kako bi ih mogli svinuti u željenim smjerovima. Pred mojim očima u samo nekoliko sati od običnih bezličnih stabalca, uglavnom nabavljenih u rasadnicima, nastajala su prava umjetnička djela.

Još zanimljiviji od samih stabala bio je razgovor s bonsaistima. Mnogi od njih u bonsaiju su pronašli mir i put do sebe. Dean Ćebić, dopredsjednik Hrvatskog bonsai kluba i jedan od organizatora radionice, ispričao mi je kako se u mladosti bavio karateom preko kojeg se upoznao s kulturom i filozofijom Japana i zen-budizmom. Nakon što je zasnovao obitelj, bilo mu je važno više vremena provoditi kod kuće pa se s borilačkih vještina prebacio na bonsai, koji ga je također oduvijek fascinirao. Dean u njemu vidi sliku vlastita života. „U Zagreb sam došao iz Bosne za vrijeme rata s 15 godina“, rekao mi je. „Prijatelji su mi ostali dolje i sâm sam se probijao kroz život. Bonsai me podsjeća na vlastitu životnu borbu.“

Za sve postoji rješenje ako ste strpljivi

Najiskusniji među prisutnim hrvatskim bonsaistima, predsjednik Hrvatskog bonsai kluba Hrvoje Knezović, ispričao mi je pak kako u bonsaiju pronalazi ponajprije rasterećenje od svakodnevnog stresa. „Inače sam matematičko-informatički tehničar u jednoj banci“, kazao je. „U programerskom životu postoji stresan dio, rokovi, a za rješenje bilo kojeg problema potreban je duhovni mir – ne nervoza i panika koja se obično stvara. Kad se počnete baviti bonsaijem, uočavate da za sve postoji rješenje ako ste strpljivi. Jednostavno počnete uočavati detalje koje niste prije uočavali.“
Baveći se bonsaijem, Hrvoje je naučio i jednu drugu važnu lekciju – načelo prolaznosti i važnost otpuštanja. Sve do ovog ljeta bio je naime ponosni vlasnik jedne od najvećih zbirka bonsaija u Hrvatskoj – imao je 150 stabala koja su bila plod dvanaestogodišnjeg strpljivog rada. No ovog ljeta stabla su se zarazila borovom kugom: ostalo ih je samo 27. „Neka su stabla bila procijenjena na više od 50.000 eura“, prepričao mi je Hrvoje tu bolnu epizodu. „Nema ih više. Bilo je bolno i teško. No i to je dio odrastanja uz bonsai. Shvaćanje prolaznosti.“