Lana* ima četrdeset godina i živi u Karlovcu sa suprugom i dvoje djece. U posljednjih pet godina promijenila je tri posla. Na svakom poslu iskrsavali su isti problemi – Lana se nije znala postaviti kao šefica. Mada je vrlo sposobna za organiziranje posla i koordinaciju zaposlenika, uvijek se ponavljao isti scenarij – na početku bi sve bilo idilično, a zatim bi se međuljudski odnosi zakomplicirali.

Nakon nekog vremena Lana bi postala toliko opterećena lošom atmosferom i zamršenim odnosima da bi dala otkaz. Nakon trećeg otkaza više joj nije bilo tako lako naći novi posao, pa je potražila pomoć.  U posljednjih pet godina Lana je najprije radila kao voditeljica restorana, pa kao voditeljica prodaje u dućanu bijelom tehnikom, a zatim kao koordinatorica distribucije dječjih igračaka. Vrlo je sposobna i organizirana, ali ima osjećaj da se u međuljudskim odnosima nikako ne snalazi. „Ne znam zašto, ali ja ne mogu ljudima jednostavno podijeliti zadatke... To uvijek mora biti neko druženje, neki razgovor...“, pokušala je objasniti Lana, „kao da si svi mi moramo biti ne znam kako dobri“. „Imaš li i inače taj problem“, pitala sam je, „imaš li i inače potrebu da te svi vole?“ Lana je na trenutak ostala zbunjena, a zatim se složila: „Pa, da, zapravo se uvijek želim svidjeti, ostaviti pozitivan dojam“.

Već nakon prvog susreta, Lani je bilo jasno da je preko posla pokušavala zadovoljiti svoju potrebu za prihvaćanjem i da joj je to silno kompliciralo odnose. Šefovi ili voditelji su uglavnom predmet ogovaranja i puno je veća vjerojatnost da ih zaposlenici neće voljeti nego da će ih voljeti. Međutim, Lani je to bilo neprihvatljivo. Mada je bila dobra voditeljica posla, ona sama je bila vođena nezadovoljenom potrebom za prihvaćanjem koja datira još iz djetinjstva. Zbog toga njezino poslovno vodstvo jednostavno nije bilo dovoljno racionalno.

Nadomjestak obitelji

„Kao dijete sam bila pravi mali buntovnik“, ispričala mi je Lana. „I onda sam s trinaest godina, kad sva djeca počinju divljati, odjednom postala jako dobra. Prala sam suđe, postavljala stol za ručak, redala petice... Sjećam se kako mi je u to vrijeme bilo jako važno da me roditelji pohvale.“ Ne sjeća se točno kako je do te promjene došlo, ali se živo sjeća osjećaja da je na neki način providna, da njezina majka uvijek vidi što ona misli i osjeća i da se zbog toga mora ponašati „ispravno“. Na taj način Lana je pokušavala zaslužiti majčino prepoznavanje i prihvaćanje, međutim do toga nikako nije dolazilo. Majka je uvijek nekako uspijevala promašiti Lanine potrebe i tako je Lana ostala u začaranom krugu traženja pažnje i prihvaćanja.

Nakon što sam joj objasnila da se nezadovoljene dječje emotivne potrebe imaju tendenciju projicirati na vanjski svijet i na ljude općenito, Lani je postalo jasno zašto je i u poslovnom okruženju imala potrebu svima se svidjeti. Zapravo, na svakom poslu Lana je bila u potrazi za nadomjestkom obitelji. Ćaskala je s kuharicom o djeci, dovršavala poslove umjesto tajnice, slušala žalopojke vozača kamiona... Radila je sve kako bi stvorila privid kvalitetnih odnosa punih međusobnog uvažavanja. Međutim, događalo se upravo suprotno. Zaposlenici nisu ozbiljno shvaćali zadatke koje im je zadavala i počeli su sumnjati u njezino vodstvo. Uz to, kao i na svakom radnome mjestu, došlo je do ogovaranja, pa osjećaja iznevjerenosti, pa grupiranja u klanove i tako dalje... Tako se dogodilo da je Lana tri puta dala otkaz „jer nije pronašla ono što je tražila“.

Prihvaćanje sebe

Nakon nekog vremena Lana je počela shvaćati da prihvaćanje koje očekuje od drugih zapravo nikada neće dobiti. Čak i ako ga od nekog i dobije, to neće biti dovoljno, jer je njezina povreda nastala davno prije, a prošlost ne može biti promijenjena. Uz rad sa mnom, postalo joj je jasno da će ta potreba biti zadovoljena jedino prihvaćanjem sebe. Tražeći od drugih da je prihvate, Lana je stalno bila uronjena u osjećaje čežnje i očekivanja koji su je činili slabom i ovisnom o tuđem priznanju.

Proces iscjeljenja počeo je kad je odlučila nabrajati sve one osobine i osjećaje koje kod sebe ne prihvaća. Bilo je tu puno toga... Od nesigurnosti, preko crvenjenja, do zavisti koju je osjećala prema uspješnim kolegicama s kojima je nekada studirala. Lana je samoj sebi bila prilično neprihvatljiva. Malo po malo, te neprihvatljive „dijelove sebe“ prestala je odbacivati i počela njegovati. Ispod zavisti je otkrila osjećaj manje vrijednosti i s tom „bezvrijednom Lanom“ počela je suosjećati. Slično se dogodilo i s „nesigurnom Lanom“ i „posramljenom Lanom“. Malo po malo, počela je prihvaćati da je i to ona. Kako je vrijeme odmicalo, samoj sebi postajala je sve prihvatljivija. Osjećaji koji su joj se činili neprihvatljivima odbacivanjem su jačali. Tako su tražili njezinu pozornost. Tražili su je sve dok je nisu i dobili.

Danas Lana nema potrebu da se svima svidi. Radi kao voditeljica projekata za edukaciju nezaposlenih i nema problema s dijeljenjem zadataka članovima svojeg tima. S obzirom na svoj položaj, relativno je omiljena. Kao i na svakom radnome mjestu, povremeno dolazi do konflikata, ali Lana više od poslovnih odnosa ne očekuje idilu. Vrlo je racionalna pri provedbi poslovnih projekata, a vrlo emotivna pri provedbi svojeg osobnog projekta – prihvaćanja sebe i svojih osjećaja.