Znate li prepoznati lašca (i u sebi)?

Mala zviždovka je američka ptica pjevica kod koje je uočena napredna vještina zavaravanja. Ta ptica nalik vrapcu na genijalan način zavarava grabežljivce koji žele njezina jaja. Kad opazi grabežljivca blizu gnijezda, pretvara se da joj je ozlijeđeno krilo i da šepa, čime privlači pozornost napasnika, uvjerenog da će se domoći obilnijeg plijena nego što je samo jaje. Kad joj se proždrljivac opasno približi, zviždovka odleti izvan domašaja opasnosti te na taj način spasi i sebe i jaja.

Moderni čovjek služi se s mnogo različitih tipova laži. Jednima se nastojimo materijalno okoristiti, drugima nekoga nasamariti ili ga povrijediti, trećima se služimo iz puke zabave, dok četvrtima nastojimo sebe ili druge izvući iz neugodne situacije. Ponekad je istina bolnija i škodljivija od laži, pa laganjem štedimo nečije emocije. Sve u svemu, gotovo da nema situacije u kojoj se ljudi povremeno ne služe lažima – sviđalo nam se to ili ne.

Prema američkom psihologu Robertu Feldmanu laganje je temeljna vještina koju učimo od malena. Kako bi to dokazali, psiholozi su u pokusima iz prikrajka promatrali djecu ostavljenu samu u sobi, nakon što su im rekli da ne smiju dirati određenu igračku. U razgovoru koji je uslijedio djeca su uredno lagala da nisu gledala igračku. „S dvije ili tri godine nisu jako vješta u laganju, ali s pet ili šest već su vrlo dobra“, zaključio je Feldman.

Teško prepoznajemo laži

U posljednjih petnaestak godina laži su se proširile na novu dimenziju – virtualni svijet. Prema Feldmanu, druženje na internetskim mrežama poput Facebooka ili pisanje komentara na forumima pojačava sklonost neiskrenosti zbog lakoće stvaranja lažnih profila i preuzimanja tuđih identiteta. Iz tako stvorenih odnosa ne može proizaći ništa dobro, napominju Feldman i istomišljenici.

Budući da nas bližnji, mediji i industrija svakodnevno izlažu lažima, razumljivo je da smo razvili i vještinu razotkrivanja laži. Samo, u toj smo vještini manje uspješni nego u laganju samom. I zato je nužno izoštriti je i naučiti prepoznati katkad jedva primjetne naznake laži u onih koji nas doživljavaju prikladnom metom manipulacije.PageBreak

Vrhunski čitači laži najčešće nisu poznati javnosti, no za jednog od njih posljednjih se godina pročulo. To je 48-godišnji Australac Steve van Aperen, diplomirani psiholog koji pomaže policiji s ozbiljnim kaznenim djelima te je surađivao na otkrivanju 51 ubojstva.

Proučavajući fenomene laganja i iskrenosti, Van Aperen je došao do zaključka da je bit u postavljanju pravih pitanja. „Shvatio sam da nema loših ispitanika, već samo loših ispitivača. Ako pitanja nisu jasna, jezgrovita, izravna i sažeta, prevarant će dobiti manevarski prostor za muljanje. Loše postavljena pitanja omogućuju lažovu da nešto izostavi, opravda ili racionalizira.“

Pri ispitivanju Van Aperen obraća pozornost na tri skupine pokazatelja: sadržaj i strukturu govornog jezika, govor tijela i stil govora. „U pogledu sadržaja govora, gledam koliko se ispitanik poistovjećuje ili udaljava od teme, ovisno o upotrebi osobnih zamjenica. Što se tiče govora tijela, pratim postoji li slaganje ili proturječje između riječi i gesta, držanja i izraza lica. Napokon, obraćam pozornost na ton, brzinu, oklijevanja i zastajkivanja poput ‘hm’, ‘eh’ i ‘ovaj’. Nema savršenih lažova. Uvijek ima izdajničkih znakova, samo što ih većina ljudi ne uočava.“

Ipak, izdajnički su znakovi očigledniji kod ljudi koje poznajemo. Suprotno uvriježenu mišljenju, teže je u laži uhvatiti neznanca nego blisku osobu jer su vam njihovi običaji i reakcije dobro poznati pa će vam i odstupanja od uobičajenog ponašanja prije upasti u oči. Kod neznanca ne možete biti na čistu što određeni ton, gesta ili kretnja znače. Većina se ljudi, naime, odaje izborom riječi, intonacijom, izrazima lica, držanjem i kretnjama.

Kako uključiti svoj prirodni poligraf

Psiholozi se slažu da su sljedeći simptomi valjani pokazatelji da imate posla s neiskrenom osobom – barem u konkretnom slučaju. Obratite pozornost na govor tijela. Veterani istražiteljskog posla tvrde da se lažovi češće od ostalih znoje i meškolje. No oprez – takve reakcije mogu biti i posljedica stresa koji zahvaća lažno optuženog. Također, provjerite ima li sugovornik raširene zjenice ili mu je ton govora povišen te izbjegava li gledanje u oči, što su česti znakovi obmane.

Pripazite i na slijeganje ramenima. Ako vam netko iznosi nešto pozitivno, a usput sliježe ramenima, vjerojatno se nalazi u dvojbi da ćete povjerovati u njegovu priču. Drskost također igra izdajničku ulogu. Lažovi su zamjetno manje pristojni i susretljivi od onih koji nemaju što sakriti. Uz to, neiskreni ljudi u većoj mjeri rabe negaciju i češće kukaju od istinoljubivih. Budite oprezni i pred onima koji se puno pravdaju ili naglašavaju svoje poštenje. Česte izjave poput „meni se može vjerovati“ ili „ja sam pošten“ trebale bi vam uključiti alarmno zvonce.

Ni stanke u govoru ne slute na dobro. Prisiljeni da na mjestu događaja nešto zataje ili izmisle, mnogi lažovi zastajkivat će u govoru dok se ne dosjete nečeg uvjerljivog. Neki su ljudi svjesni činjenice da stanke pobuđuju sumnju pa da bi to izbjegli, upadaju u drugu krajnost i pričaju previše ili prebrzo. PageBreak

Tražite od sugovornika da vam iznese detalje. Američka tajna agentica Lindsay Moran, koja je napisala knjigu o svojoj karijeri u CIA-i, kaže da izmišljene priče obično oskudijevaju detaljima. Stoga treba smisliti potpitanja usmjerena na pribavljanje detalja. Što je više pojedinosti lažac prisiljen iznijeti, to su veći izgledi da će se odati. No davanje kratkih i jednostavnih odgovora samo po sebi nije znak laganja, osim ako ispitivač od sugovornika nije izričito zatražio detaljniju razradu. Sumnjivije je ako netko samoinicijativno iznosi više detalja nego što se od njega tražilo.

Slutite li da je vaš sugovornik neiskren, tražite da vam ponovi priču. Budući da je izmišljotinu teško doslovno ponoviti, prilikom ponavljanja moglo bi doći do nesuglasja s prvobitno iznesenom verzijom. Ipak, valja imati na umu da bistriji pojedinci vjernije ponavljaju svoju verziju. Također, želite li razotkriti neiskrenost, budite iskreni prema sebi. Mnoge laži prolaze neotkrivene jer slušatelj u dubini duše ne želi znati istinu ako sluti da bi ona za njega mogla biti bolna.

Kad je dobro lagati, a kad štetno

Neki se filozofi i znanstvenici, gorljivi protivnici svakog laganja, zauzimaju za društvo „radikalne iskrenosti“, u kojemu bi svi uvijek govorili istinu. No je li to uvijek najbolja opcija? Što ako nam netko pripremi objed u koji je uložio mnogo truda i vremena, ali nije ispao po našem ukusu? Ili nam za rođendan donese dar koji nam se ne sviđa, ali nam je jasno da nam ga daruje od srca? Hoćemo li mu iskreno reći: „Čuj, mogao si se više potruditi“ ili bi ipak bilo ljepše odglumiti radost i zahvalnost? Mnogi od nas u nekim će se situacijama prikloniti laganju ili bar prikrivanju pune istine kako bismo drugog zaštitili ili poštedjeli bolnih emocija.

No iako je laganje povremeno dobrodošlo kao manje zlo, primjerice kad želimo izbjeći konflikt s nekim tko nam nije skrivio ništa ozbiljno, u većini slučajeva prijevara narušava društveni sklad. Ponekad je prikladnije bližnjemu priopćiti čak i neugodnu istinu ako bi ga to izbavilo iz naknadne, veće nevolje. Povrh svega, laganje izaziva stres samom lažovu, pa je istinoljubivost ujedno i pitanje čuvanja zdravlja. Budući da jedna laž rađa drugu, suzdržavanje od laganja ima iscjeljujući učinak na odnose među ljudima i cijelo društvo. Jer, što manje lažemo danas, to će nam manja biti potreba za laganjem u budućnosti, a ideal iskrenog društva doći će bliže ostvarenju.