Strah od isticanja

Tina* ima 36 godina, živi u Zagrebu sa suprugom i petogodišnjim sinom. Zadovoljna je obiteljskim životom, ali ima problema s poslom. Radi u reklamnoj agenciji i teško joj je izboriti se za vlastite ideje. Ima osjećaj da će isticanjem sebe povrijediti druge i to pod svaku cijenu pokušava izbjeći.

U sljedećih nekoliko susreta Tina i ja otkrile smo da je njezin problem nastajao na dvije razine – obiteljskoj i društvenoj. U obitelji, Tina je bila najstarije dijete i vodila je brigu o svojoj četiri godine mlađoj sestri koja je bila vrlo ljubomorna. U trinaestoj godini njezina sestra oboljela je od anoreksije i cijela obitelj joj je počela udovoljavati, stalno pazeći da svojim ponašanjem ne bi izazvali stres koji bi mogao rezultirati pogoršanjem njezina zdravlja. „Svi smo morali tapkati oko nje“, komentirala je Tina, „stalno smo bili pod pritiskom da bi, ako joj nešto nije po volji, opet mogla prestati jesti i, tko zna, možda i umrijeti.“

Tina je pazila da ne uzrujava sestru tako što je izbjegavala situacije koje bi mogle izazvati njezinu ljubomoru. Nikada nije pričala o svojem dečku, nije se hvalila peticama u školi i na sve moguće načine pokušavala se sa sestrom izjednačiti. Radila je to zato što je pazila da je ne povrijedi, ali i zato što joj je tako savjetovala majka. Majci je postalo najvažnije da joj mlađa kći ozdravi i zbog toga ju je pretjerano štitila. Često je umanjivala Tinine uspjehe i isticala neuspjehe kako se njezina sestra pokraj nje ne bi osjećala ugroženom. Tako je Tina naučila ne isticati se.

Osim obiteljskog, pri kreiranju Tinina problema presudno je bilo i društveno ozračje. Tina je odrastala u vrijeme socijalizma i roditelji su joj bili izrazito komunistički orijentirani. Ideali bratstva i jedinstva Tini su se uvukli pod kožu. Ona je u njih zaista vjerovala. Međutim, malo po malo, otkrila je da u kapitalizmu stvari funkcioniraju sasvim drukčije. Najbolje prolaze oni koji se najviše busaju o prsa, a ne oni koji, u skladu s idealima bratstva i jedinstva, stalno misle na druge. U Tini je nastao razdor između njezinih dječjih ideala i „okrutne stvarnosti“. Ona je stalno pazila na druge, a drugi su to vješto iskorištavali za isticanje sebe.

Pozitivna strana kompeticije

Tini je trebalo mnogo vremena da kompeticiju počne shvaćati kao nešto pozitivno. Predugo je bila orijentirana na negativnu stranu kompeticije (da netko mora izgubiti) i osjećala je velik otpor prema tome da se počne boriti za sebe. „Nevjerojatno je kako ljudi uspijevaju pronaći poslove na kojima se osjećaju kao što su se osjećali nekada, u obitelji“, komentirala sam. „Kako to mislite?“ upitala je Tina. „Evo, na primjer, vi na poslu pazite da ne povrijedite osjećaje ljubomornog kolege i tako stalno padate u drugi plan“, objasnila sam joj. „To se veoma često događa. Obiteljska konstelacija se ponavlja sve dok je čovjek ne razriješi.“

Malo pomalo, Tina je počela žustrije izlagati svoje ideje bez obzira na neugodu koju je pritom osjećala. U tome joj je pomogao osjećaj ljutnje koji se u njoj probudio nakon što je osvijestila razloge zbog kojih je imala običaj umanjivati vrijednost svojih ideja. Kompeticiju je počela shvaćati kao priliku da napokon osjeti užitak koji donosi prihvaćanje i odobravanje njezinih ideja. Vlastiti uspjeh postao joj je važniji od toga kako će se zbog njega osjećati ljubomorni kolege.

Korijen promjene

Nakon što je dovoljno očvrsnula, Tina je prestala skrivati svoje uspjehe i pred obitelji. Njezina mlađa sestra, koja dan-danas živi s roditeljima, reagirala je burno. Rekla joj je da je oduvijek bila takva, da je stalno mislila samo na sebe i da je beskrajno umišljena. Majka je pritom reagirala kao i svaki put – pokušavala je smiriti situaciju štiteći Tininu sestru. Prvi put, Tina se ozbiljno razljutila i jasno im izrekla sve što misli i osjeća. „Tek tada sam zapravo shvatila da u svojoj obitelji uopće nisam imala pravo na uspjeh“, rekla je i dodala, „ali sada mi više i ne treba da mi netko da pravo na uspjeh... Uzela sam si ga sama. To je pravo koje mi pripada. Ne treba mi ničija dozvola.“

Tina i dalje ponekad previše suosjeća s ljubomornim kolegama, ali se pomalo toga rješava. U posljednjih šest mjeseci prihvaćeno je jedanaest njezinih ideja za reklamne kampanje, što je puno više od tri ideje koje su bile prihvaćene u šest mjeseci prije toga. Zadovoljstvo koje osjeća dok se vozi gradom oblijepljenim jumbo-plakatima koje je ona osmislila je neizmjerno. „Možda u mom uspjehu ne sudjeluje moja obitelj“, rekla je pri našem posljednjem susretu, „ali zato je sa mnom cijeli grad. Ponosna sam na sebe i, gle čuda, ovaj put me to nije sram priznati.“