Čovjek je mjerilo svih stvari – to je, čini se, nešto što smo zaboravili i ostavili u vremenu naših baka. Danas sve češće zaboravljamo da nismo računala, da nismo strojevi te da, primjerice, nije važno juriti koliko automobil može jer brzine veće od 80 kilometara na sat djeluju stresno na naš organizam iako toga nismo svjesni. Jednako tako zaboravljamo da multitasking loše utječe na naš imunosni sustav te da poruke o učinkovitosti na poslu uglavnom nemaju veze sa zdravljem i zadovoljstvom u životu.

Životna prekretnica

Sve navedeno znam iz vlastita iskustva. Prije samo desetak godina živjela sam stresnim ritmom začinjenim žestokim koktelom obveza: biti majka dvoje djece, biti supruga, obaviti sve na poslu (a u to sam vrijeme radila u tri medijske kuće), biti sestra, prijateljica... Lista kao da nije imala kraj. Najveća ironija bila je u tome što sam pokušavala dostići standarde koji čak nisu bili moji, već nešto o čemu se pričalo, pisalo, o čemu su se snimali filmovi. I tako su prolazile godine.

I onda je u moj život na velika vrata došla promjena u samo jednom aspektu: promijenila sam prehranu. Klasično gurmansko vegetarijanstvo zamijenila sam sirovojedstvom. Promjena u prehrani imala je nevjerojatan utjecaj na moje poimanje svega što me okružuje, uključujući i poimanje sebe. Shvatila sam da trebam vrijeme za sebe te da ću to najlakše postići ako se hranim jednostavno i prirodno. Shvatila sam da kad imam vremena za sebe, vrlo ga lako pretvaram u vrijeme za svoju obitelj jer mi obitelj više nije obveza već zadovoljstvo. Shvatila sam i kako računalo neke stvari može doista brzo odraditi, ali da i računalo počne štucati kad ga propisno zatrpam zadacima; kako je ponekad dovoljno leći na travu, pogledati nebo iznad sebe i shvatiti da je sve upravo onakvo kakvo treba biti te, na kraju, kako uvijek obavim sve što trebam obaviti.

Situacije koje bi drugima izgledale potpuno stresne ili povod za neraspoloženje, meni su sve više postajale izazovi, a manje problemi. To ne znači da i ja ne izgubim živce. Ali, ako ih i izgubim, trik je u tome što ih brže nađem.

Putovanje bez žurbe

Tako smo prošle godine bili na odmoru kod prijatelja u jadranskom seocu nedaleko od Ražanca. Četvrti dan odmora uganula sam nogu, dobila gips i to se ljeto više nisam kupala u moru niti sam mogla ići na duge jutarnje šetnje sa suprugom i našom kujicom Bertom. Ali sam čitala, brbljala s djecom, tamnjela u sjeni i sve to i nije bilo tako loše. Kad smo krenuli kući, dogovorili smo se da dio puta idemo starom cestom.

Dovoljno je to što imam gips, nije nam trebala još i gužvancija na autocesti. Zanimljiv obrat dogodio se kad smo shvatili da smo sišli s autoceste puno prije nego što smo planirali. I to je bio najbolji dio putovanja! Umjesto pustog krajolika kojeg smo se nagledali na putu prema moru, pred nama su se otvarali vidici idiličnih prizora Like. Iako nikada ne vozimo prebrzo, odlučili smo voziti još sporije te češće stati da bismo mogli uživati u prizorima oko nas. Gotovo sam zaboravila koliko može biti lijepo voziti se kroz prirodu i ne žuriti. A na trenutke nam je doista zastajao dah od prirode koja se penjala, krivudala, prostirala veličanstveno i mirno, sigurna u svoju ljepotu baš takva kakva je.

I stanovnici tih krajeva su mi se činili nekako mirniji, mudriji, kao da instinktivno osjećaju da nema smisla juriti (a ja sam upravo radi jurnjave i „zaradila“ gips), jer će se događaji već sami razviti onako kako treba – i bez našeg forsiranja.

Čovjek je mjerilo svih stvari

Nakon tog iskustva još više sam počela obraćati pozornost na to da želim živjeti prirodnijim tempom. Shvatila sam da je odmor jedna od najvažnijih stvari koju lako previdimo. Ujutro ustajemo, na brzinu se pripremamo za dan pred sobom, na poslu se trudimo obaviti što više zadataka, trčimo kući s posla gdje nas čekaju obiteljske obveze, žurimo na sat joge ili u teretanu... Na kraju, dan najčešće završavamo iscrpljeni ispred televizora. A gdje je tu vrijeme za nas kao osobu? Kada tijekom dana odvojim malo vremena i promislim o sebi, puno lakše uviđam što mi doista treba. Tako mi se često dogodi da shvatim kako me pad energije ne upozorava na to da sam gladna, već da bih se trebala odmoriti desetak minuta, prošetati, odmaknuti se od računala i popričati sa suprugom ili djecom, pomaziti mačku ili psa – već tko je pri ruci.

Također, iako se u našem domu prilično dosljedno držimo toga da svi gasimo svjetla do 22.30, sada se još više pokušavam držati tog pravila. I nije važno mogu li ujutro spavati ili ne. Naša tijela oko ponoći ulaze u program regeneracije i detoksikacije. Ako oko ponoći nismo u dovoljno dubokom snu, taj se proces neće potpuno odviti ili će izostati. Dakle, moramo na vrijeme završiti dan, ugasiti računala, televizore i svjetla da bismo mogli uživati dobro zdravlje.

Čovjek je mjerilo svih stvari. Upravo ta izreka koja je proslavila Protagoru te izazvala revoluciju u filozofiji savršeno opisuje moju osobnu revoluciju. Revoluciju u kojoj pronalazim načine kako funkcionirati kao normalno društveno biće, a pri tome ne zaboravljati sebe.


Marijana Pontoni zagovornica je prehrane sirovim namirnicama te redovito piše blog i organizira radionice o tom stilu života. Više na www.marijanapontoni.com