Dolaze li na psihoterapiju samo mentalno oboljeli?

Granica između normalnog i nečeg što se smatra patološkim veoma je diskutabilna i nekad ju je teško utvrditi. No ono što se smatra mentalnom bolešću u svakodnevnom životu uglavnom predstavlja najteža psihopatološka stanja. Psihoterapija je počela raditi upravo s takvim i blažim oblicima poremećaja, ali kako se razvijala, sve više je ulazila i u djelokrug nečega što se normativno naziva normalnost. Ipak postavljanje granice sebi i drugima, najveći je znak normalnosti. Psihoterapija može poboljšati kvalitetu života i unaprijediti ga i kod onih osoba koje nemaju velikih problema u svakodnevnom funkcioniranju. Ona to radi poboljšanjem komunikacije na tri razine:

  • intrapersonalna – stjecanjem uvida o sebi poboljšavamo komunikaciju sa samim sobom
  • interpersonalna – poboljšavanjem komunikacije s drugima
  • transpersonalna – uspostavljanjem kontakta s najvećim ljudskim vrijednostima.

Kako psihoterapija može globalno pomoći?

Psihoterapijska znanja demokratizacijom medija postala su sve dostupnija. Jung je rekao da se čovjek neupitno mijenja, pa ako to ne čini svjesno nabolje, onda će se mijenjati nagore. Psihoterapija može pomoći svima koji vjeruju da promjena nije samo potrebna već i nužna. Svi oni koji krenu tim putem, kada dođu do tog mjesta da sebi doista mogu pomoći, imaju kapaciteta pomoći i drugima. Naime, u svijetu u kojemu je sve povezano, ni mi ne možemo biti sretni ako je našem bližnjem loše.

Koje osobine treba posjedovati psihoterapeut?

Kad birate psihoterapeuta, obratite pozornost na sljedeće. Psihoterapeut bi trebao:
biti topla i prihvaćajuća osoba, koja ima poštovanje prema klijentovoj osobnosti,
posjedovati empatiju i razumijevanje, mogućnost uživljavanja u klijentov problem,
kao najvažnije i presudno, mora biti kongruentna i autentična ličnost. To znači da ono što osjeća, to i misli i tako se ponaša. Razvojno, psihoterapeut mora biti na višem stupnju jer može voditi klijenta samo do one točke do koje je i sam došao. Klijent od njega uči po modelu, ne samo u odnosu na ono što terapeut govori već i kako se ponaša.

Zato se sve više govori o terapeutima koji su „toksični praktičari“, to su oni psihoterapeuti koji posjeduju određena teorijska znanja, ali iskustveno nisu došli do točke s koje bi drugima mogli pomoći. Stoga postoji sustav licenciranja terapeuta i nacionalna etička povjerenstva koja provjeravaju jesu li terapeuti razvojno na dobrom putu. Terapeuti se moraju stalno educirati i raditi na razvoju svoje osobnosti i, ako je potrebno, s vremena na vrijeme i sami ići na terapiju.