Na današnju temu potaknulo me prošlotjedno druženje. Suprug i ja bili smo u društvu u kojem su bile i dvije, meni nepoznate djevojke. Jedna od njih listala je časopis i komentirala tekst o poznatoj domaćoj glumici koja je govorila o tome kako joj je psihoterapija pomogla da prebrodi teškoće.

Hir ili potreba

Spomenuta djevojka počela je glasno komentirati kako je terapija američka izmišljotina i glupost te kako sada i kod nas ljudi idu na terapiju jer je to u modi. Onda je još počela komentirati i glumce koji su javno govorili o svojem iskustvu seksualne terapije u klinikama za odvikavanje od seksualne ovisnosti. Pa su se u tom kontekstu spomenula imena i nekih javnih osoba iz Hrvatske. Tim komentarima pridružile su se i neke druge osobe iz društva. Jedna poznanica, koja zna da sam seksualna terapeutkinja, glasno me pitala što ja, kao psihoterapeutkinja i seksualna terapeutkinja, mislim o poznatima koji javno govore o svojim terapijskim iskustvima, posebno o iskustvima vezanim uz seksualnu terapiju. Pozornost većeg dijela društva, uključujući i onu djevojku, usmjerila se na mene. Umjesto da im odgovorim, radije sam, kao prava terapeutkinja, pitala njih – misle li oni da je terapija i specifično seksualna terapija pomodarstvo i hir ili potreba?

Zadnji pokušaj

Razvila se diskusija i čula su se različita mišljenja. Ukratko: po mišljenju većeg dijela tog društva seksualna terapija djelomice je „nova fora“ i neke poznate osobe žele ići na terapiju da bi mogle o tome javno govoriti i biti u središtu pozornosti, no većinom je – stvarna potreba. Svi su se složili da u Hrvatskoj seksualna terapija nije dostupna i ljudi nisu informirani o tome gdje potražiti pomoć o pitanjima seksualnog zdravlja. U Zagrebu je još kako-tako, no izvan Zagreba situacija je puno lošija. Bilo je i mišljenja da, ako seksualna terapija trenutačno i jest hir za neke poznate osobe, dobro je da se počelo o tome pisati jer će i oni kojima stvarno treba pomoć doznati gdje je potražiti.

Pitanja je bilo puno. Na veći dio uspjela sam odgovoriti i imala sam dojam da su moje sugovornice i sugovornici bili zadovoljni razgovorom.
Muž me, dok smo se vozili doma, prisjetio jednog druženja i sličnog razgovora prije tri godine i pitao čini li mi se da se u te tri godine nešto promijenilo nabolje u razmišljanjima ljudi. Možda malo, odgovorila sam, nesigurna mislim li tako stvarno ili samo želim da tako bude.

Pokušali smo sami, ali nam ne ide. Rastat ćemo se

Razmišljala sam sljedećeg dana, čekajući prve klijente, o tugama i bolima koje moji klijeti donose na terapiju. Razmišljala sam o brakovima i odnosima koji su, zbog seksualnih smetnji i disfunkcija, na rubu opstanka. Sjetila sam se i onih parova koji nemaju seksualne smetnje, ali su tako seksualno neusklađeni i frustrirani da su počeli izbjegavati seksualne odnose i s vremenom došli do velike krize u vezi.

Za sve njih seksualna terapija sigurno nije pomodarstvo. Za neke od njih to je, kako su mi sami rekli, posljednji pokušaj da spase vezu. Nerijetko sam, na prvom susretu, čula rečenicu: „Pokušali smo sami na puno načina, ali nije išlo. Odlučili smo još probati terapiju, a ako ni to ne uspje, onda ćemo se rastati“. Nedavno mi je jedna klijentica, koja ne može doživjeti orgazam, rekla da se osjeća kao nepotpuna osoba, da se svakodnevno pita hoće li i kada postati „normalna“?

Nažalost, u našem društvu seksualno zdravlje i seksualnost uopće nisu teme o kojima se ozbiljno govori ili piše. Ima rijetkih primjera ozbiljnih i dobrih medijskih tekstova ili emisija o seksualnosti, no većinom je to tema za „žute stranice“. Vjerujem da je to jedan od razloga zašto neki ljudi, seksualnu terapiju smatraju pomodarstvom i uvoznim hirom.

Lijepa iskustva

Klijenti koji dolaze u moju praksu primjeri su (i dalje rijetki) osoba koje su svjesne da o svojem seksualnom funkcioniranju i problemima seksualnog zdravlja treba razgovarati. No ako znamo kolika je učestalost seksualnih smetnji kod muškaraca i žena, bolno sam svjesna da se zaista mali broj ljudi odlučuje na terapiju ili savjetodavni razgovor. Većina ljudi sa seksualnim smetnjama (uzimajući u obzir statističke podatke) o tome ne govori i ne traži pomoć. Nažalost. A dok bude tako, pojedinci i parovi će patiti, no ipak se neće usuditi potražiti pomoć stručnjaka i krenuti na seksualnu terapiju.

Za kraj, želim s vama podijeliti i lijepa iskustva koja su plod seksualne terapije. Često, nakon nekoliko mjeseci terapije i, dakako, osobnog rada klijenata, gledam na kauču preko puta sebe parove kako zadovoljno sjede jedno pokraj drugog, sretni što su se odlučili suočiti sa svojim problemima, potražiti pomoć i učiniti nešto dobro za svoje zdravlje i zdravlje svoje veze. Raduje me kad vidim da parovi koji prije terapije nisu mogli ili nisu htjeli imati seksualne odnose danas imaju djecu koja su velika radost svojim roditeljima. Zato je važno početi seksualnu terapiju doživljavati kao mogućnost pomoći, a ne pomodarstvo ili uvozni hir.

Želite li postaviti pitanje ili izložiti problem Nataši Barolin Belić, pišite nam na sensa@adriamedia.hr