U potrazi za samom sobom

Od malih nogu smo netko drugi - majčine oči, tatina kosa

Što još imam upoznati o sebi, pitala sam se često u prošlosti. Znam i više nego što želim, ono što drugome nikada ne bih otkrila, što bih najradije zakopala. Pitala sam se to naivno i dječje, ne znajući da ono što znam o sebi su samo tatine oči, bakina kosa, nečije tuđe ideje o tome što jesam i što bih trebala biti. Čak i kad su te ideje ostale neizrečene, poruka je bila jasna, budi netko (dobar, pristojan, miran, marljiv...) ili nemoj biti netko drugi (slab, tužan, zločest, glasan). I tako se gradila ličnost. Rasla je na prihvaćanju poruka kakva bih trebala biti, ali i suprotno, na otporima prema onome što nikako nisam željela biti. I stvorio se kavez. Vanjska ljuštura koja krije nepoznanicu tko sam stvarno unutra.

Pozitivan i negativan ego

Odrastajući, raste i naš osjećaj identiteta, odnosno naš ego. On može biti pozitivan i negativan, dakle o sebi možemo imati vrlo visoko ili pak nisko mišljenje. No čime se god kitili, negdje ispod, priznat će svatko tko si dopusti taj intimni pogled unutra, svi osjećamo nesigurnost. Zašto? Zato što sve slike koje smo o sebi stvorili, sve koje smo preuzeli jer su drugi rekli da smo takvi ili da takvi trebamo biti, neprestano trebaju vanjsku potvrdu da doista jesu stvarne. Htjeli mi to priznati ili ne, svakog dana iznova trebamo potvrdu od drugih da smo „oni pravi“ ili strepimo od potvrde „da nismo oni pravi“.

Iako se na prvu loptu može činiti kako oni s pozitivnim egom imaju lagodniji život i više zraka, njihov je ulog samo veći, a s njime je i veći napor da se pozitivna slika održi, a time i veća nesloboda da iskuse sebe u svakom trenutku, baš onakvi kakvi jesu. A ako je vaša slika o sebi velebna, snažna, moćna, možete li dopustiti sebi da danas, ovog trena, niste u formi, da ste možda i malo snuždeni, nemoćni, tužni? Osuđujete li ta stanja, pokušavate li ih promijeniti? Neka unutarnja sila nas u tim trenucima nagoni da budemo snažni, veliki i „svoji“, a ta svojina uopće nije naša.PageBreak

Desetljeća su prošla dok sam počela nazirati istinu da prava, svoja, istinska i autentična ja jest ona koja se iz trenutka u trenutak mijenja. Ja sam i sretna i nesretna, i slaba i snažna, i nježna i okrutna, i raspršena i usredotočena, ustrašena i ljubavna, zatvorena i otvorena, neodgovorna i odgovorna...

Ja sam cijela lepeza između tih krajnosti. Ne prepoznajući to bogatstvo, u mojoj je sličici uvijek bilo mjesta samo za jednu krajnost. I što bi se onda događalo? Dopuštajući da sam samo jedna polovica cjeline, kad bi se ukazala druga, nastao bi kaos, cijela bi se slika o meni uzdrmala.

Ako je moja ideja da sam uvijek tu za druge, da imam razumijevanja, da pomažem i da u tome leži moja vrijednost, što se događa kad ne želim druge u svojoj blizini, kad želim zatvoriti svoja vrata i reći ne – baš na svako pitanje? Nastaje krivnja i potiskivanje i same pomisli da se ova druga ikada pojavila. „Ja“ je u tom slučaju, kako kaže duhovni učitelj današnjice Eckhart Tolle, samo „priča o meni“, dobro utvrđeno gradivo koje više nitko ne preispituje. I baš je zato prepreka ispunjenju.

Tada nisam imala pojma da mogu, da smijem, biti netko drugi. Nisam imala pojma da sam doista netko drugi. Ni danas zapravo to ne znam. Učim dan po dan, sitnicu po sitnicu. Otkrivam što su tuđe ideje s kojima živim i koje branim na život i smrt misleći da su moja bit. Sve te ideje su moja ličnost. Ljuštura satkana od uvjerenja, misli, znanja, vjerovanja o tome tko sam i tko moram biti. No moja svrha nije da živim u ljušturi, već da razvijem krila, svoja krila.

Bol odustajanja od mamine, tatine i tko zna čije još ideje

Ako me stoga zapitate što je intimnost, ona je za mene iskrenost prema sebi, otvorenost da otkrivam što je u meni stvarno, a što nije, što je tuđe i preuzeto, a što moje i često još nepoznato i neotkriveno. Kad se oslobađam negativnih okova poput ideja da sam slaba, da nisam dostatna i vrijedna i sposobna, pluća se šire. No još je veća intimnost rušiti pozitivne mitove o sebi, otkrivati da, primjerice, i nisam otvorena za druge koliko sam spremna vjerovati, da nemam razumijevanje i suosjećajnost vrijedne divljenja, da nisam samodostatna i uvijek hrabra i da te kvalitete često navlačim kao masku kako bih suspregnula, sakrila strah. Strah da neću dobiti potvrdu.

Intimnost je za mene prigrliti to saznanje s ljubavlju i otkrivati zašto sam jednom davno mislila da stalno moram biti takva. Ta intimnost zahtijeva prolazak kroz bol. Bol guljenja ljuske koja je srasla s mojom kožom. Bol odustajanja od mamine, tatine i tko zna čije još ideje da sam dobra, pametna, miroljubiva (sami nadopunite vlastiti niz) i da sam SAMO I JEDINO takva. No koliko god zaboljela percepcija da u sebi imam jednako tame koliko i svjetla, iz te boli rađa se sloboda. Sloboda da u svakom trenutku polako dopuštam da jest ono što jest, da jesam baš takva kakva u tom trenutku jesam. Da, umjesto da se busam u prsa s tim tko sam i kakva sam, ostavljam mogućnost da ne znam tko se i što se krije iza vanjske slike.

Jer kad skinem odrednice svojeg ega, preuzete slike o sebi, ispod tog sloja ne ostaje ništa ili, bolje rečeno, ostaje neznanje – tko sam zapravo. No samo tako mogu dopustiti da se život događa. Jer mojim „znanjem“ o sebi i drugima zapravo fiksiram stvari, činim ih nepokretnima i ne dopuštam ni promjenu ni učenje. To je kao da želite zaustaviti oblak na nebu koji se neovisno o vašem trudu i nastojanju pomiče. Fiksirajući oblak, ne vidite da se vrijeme iz trenutka u trenutak mijenja i da u tome leži cijela njegova ljepota. PageBreak

Ako uvijek želim biti dobra, ispravna, velikodušna, što je s onim trenucima kad nisam takva? Dopuštanje da postoje i takvi trenuci i njihovo prihvaćanje za mene je put u stvarnu intimnost – same sebe sa samom sobom. A iz nje onda raste i razumijevanje za druge ljude i njihova stanja, osjećaje, raspoloženja. Jer ako sebi ne dopuštam čak ni pogled u „negativne“ karakteristike kad se pojave, zasigurno neću imati razumijevanja ni kad se one pojave u drugome. Kao što ih kod sebe ukidam po kratkom postupku, to zahtijevam i od drugog pa ne upoznajem ni sebe ni drugoga.
Ostajući strana sebi, ne mogu biti bliska ni drugome. Eto zašto je unutarnja intima važna prije nego što je s nekim podijelimo. U suprotnom, susreću se dvije ljušture bez stvarnog kontakta.

Unatoč mojim idejama da sam i dosad u takvim susretima bila uspješna, istina baš i nije takva. Između mene i drugoga bio je zid. I to je trebalo prigrliti s ljubavlju prije negoli se počela događati promjena. Sad tek mogu razumjeti sljedeće riječi.
„Svi se boje intimnosti – druga je stvar jeste li vi toga svjesni ili ne. Intimnost znači izložiti se pred strancem – a svi smo mi stranci; nitko ne poznaje nikoga. Mi smo čak stranci sami sebi jer ne znamo tko smo. Intimnost vas približava strancu. Morate napustiti sve obrane; samo tako je intimnost moguća. Ali tu je strah da ako uklonite sve obrane, sve svoje maske, što će stranac učiniti s vama? Svi mi skrivamo tisuću i jednu stvar, ne samo od drugih već i od nas samih jer smo odgojeni s brojnim represijama, inhibicijama i tabuima.

Razotkrivanje koje vodi u slast vlastite intime

Zbog straha se s nekim tko je stranac – a s njime možete živjeti i 30 godina, on ostaje stranac – osjećamo sigurnijima ako zadržimo malo obrane, malo distance, jer on može iskoristiti našu slabost, ranjivost. No svi želimo intimnost. Svi želimo nekome razotkriti svoje rane. Jer ako se ne razotkriju, one ne mogu zacijeliti. Intimnost je esencijalna potreba. No ako ne odustanete od svojih represija i inhibicija koje nameće društvo, nikada nećete moći biti intimni s nekim. Zato morate preuzeti inicijativu, tako govori mistik s početka priče i te me riječi pogađaju u srž.

Znam da razotkrivanje koje vodi u slast vlastite intime nije jednostavan put i da ima brojne stranputice, one kojima ću još dugo lutati. No prisjećanjem da se sve neprestano mijenja, shvaćam da ako dopustim, mijenjam se i ja. I ta neka drukčija ja, nakratko bez vanjskog zida, najednom može iskusiti pravu intimnost, potpunu izloženost drugome, predanost i prepuštenost, bez pitanja što će se dogoditi, kako će završiti.

Taj stranac ne samo da ne odbacuje nego mi izražava zahvalnost što imam dovoljno povjerenja da mu se izložim takva kakva jesam. Stranac odjednom postaje prijatelj. Najednom shvaćam kakav golemi posao svi mi radimo kako ne bismo ostali prirodni, obični, izloženi, ranjivi. I odjednom, umjesto straha, rađa se uzbuđenje i znatiželja da istražujem tko sam, tko smo, zapravo, svi mi.