Krivnja je, mada smo je navikli nazivati osjećajem, prije svega misao. Možemo je sažeti u svega dvije riječi: pogriješila sam. Kod realne, zdrave krivnje, ta misao je alarm za buđenje savjesti. Zbog normalnog, zdravog osjećaja krivnje povremeno se nekome poželimo ispričati ili popraviti štetu koju smo počinili. No nerijetko se događa da nakon pomisli „pogriješila sam“ umom promaršira još mnoštvo drugih misli s pomoću kojih bezuspješno pokušavamo popraviti situaciju. Te samookrivljujuće misli drže nas zatvorenima u glavi, čineći da se vrtimo u krug, ne dopuštajući nam da otkrijemo osjećaje koji se kriju ispod te mentalne fasade.
Iracionalna krivnja je vrsta obrane. Možemo je shvatiti kao vir koji nas stalno vuče nadolje, a što se više koprcamo, to imamo manje snage održati se na površini. Zbog tog koprcanja, koje se manifestira u stalnim pokušajima nadgledanja i korigiranja vlastitih postupaka, prilično nam je teško doći do njezina ishodišta, do centra vira.
Unutarnji policajac ganja unutarnjeg prekršitelja
Mnogi od nas su u djetinjstvu dobivali poruke tipa: „Ti si kriva za...“, „Ti uvijek...“, „Ti nikad...“, „Pogledaj što si mi napravila“ i slično. U težoj verziji, te poruke glase: „Da te nije bilo, davno bih se rastala od tvog oca“, „Ako se tako nastaviš ponašati, u grob ćeš me otjerati“ i slično. Takve poruke roditelji dijele djeci onda kada oni sami nisu u stanju preuzeti odgovornost za svoje postupke i svoj život. Dijete, kada odraste, sve te izjave ima pospremljene u pamćenju. S vremenom, te sjemenke razvijaju se u biljku ljudožderku – u iracionalnu krivnju. Često se događa da se toliko naviknemo na osjećaj krivnje da ona postaje poznati osjećaj koji odaje privid sigurnosti. Krećući se u začaranom krugu samookrivljavanja, čini nam se da smo „na svom teritoriju“.
Zavaravamo se da je to znak visokog stupnja odgovornosti, da stalno preispitujući svoje postupke „pazimo na druge“ ili da „radimo na sebi“. A zapravo ono što se ispod tih plemenitih nastojanja događa je to da naš unutarnji policajac neumorno ganja našeg unutarnjeg prekršitelja. I jedan i drugi su u nama. Prvi pokušava kontrolirati drugoga koji uvijek – griješi. To može ići do takvog apsurda da se osoba osjeća krivom zato što se stalno osjeća krivom ili suprotno, da se osjeća krivom zato što ne osjeća krivnju.
Uzmimo primjer tridesetogodišnje Marijane koja se osjeća krivom jer je uspješnija od svog oca. Marijana u sebi nosi poruku da ne smije „prestići“ svog oca kako se on ne bi osjećao manje vrijednim. Ono čemu se zapravo duboko u sebi nada je da će jednom ipak dobiti njegovo priznanje. To je tjera u daljnje napredovanje i dokazivanje, ali joj istovremeno stvara osjećaj da radi nešto što ne bi smjela. Rastrzana između želje za dokazivanjem i unutarnje zabrane, u centru vrtloga svoje iracionalne krivnje potajice je strahovala da će ju, bude li uspješna, otac prestati voljeti. Na pitanje: „Je li, po tvom mišljenju, njegovo ponašanje znak ljubavi?“ ostala je zatečena. Nakon duljeg razmišljanja razočarano je odvratila: „Ne... To je znak zavisti. Zapravo, nemam što izgubiti... Onako kako ja mislim da bi otac trebao voljeti svoju kćer, on me neće nikada voljeti.“
Evo još jednog primjera snažne iracionalne krivnje. Maja je više puta od majke čula priču o svom rođenju. Njezina majka je pri porođaju zadobila opasne ozljede kukova zbog kojih je godinu dana bila polupokretna. Dvadeset i osam godina poslije, majka je i dalje osjećala bolove pri hodanju, a Maja joj je stalno bila na usluzi. Redovito ju je naručivala kod liječnika, nabavljala joj je najnovije alternativne pripravke i, mada je majka većinu toga odbijala, ona je i dalje imala osjećaj da „mora nešto učiniti“ jer joj je „vječno dužna“.
Maja je imala osjećaj da je njezina misija iscjeljivanje ljudi. Uz to, objeručke je prihvatila komentar sumnjive regresoterapeutkinje da „ima problema s nadređenima jer je u prošlom životu bila plemkinja koja je bila okrutna prema svojim podanicima“. Ispaštanje radi grijeha iz prošlih života, kao i iscjeliteljska misija, zapravo su dio istog koncepta – koncepta zvanog iracionalna krivnja.
Nešto je pogrešno sa samim mojim postojanjem
Temeljna poruka njezina misaono-emotivnog vrtloga je: „Nešto je pogrešno u vezi sa samim mojim postojanjem.“ Htjela je postati iscjelitelj, nesvjesno se nadajući da će napokon pomoći majci i tako se iskupiti. Uz to, povjerovala je u to da zaslužuje kaznu (grubost nadređenih) jer je sama po sebi kriva još od prije rođenja. Nakon što je osvijestila na koji je način njezin odnos prema majci isprepleten s njezinom duhovnošću, doživjela je istinsku transformaciju.
Iracionalna krivnja, kao što sama riječ kaže, nema puno veze s racijom. To je sustav razmišljanja koji se zasniva na iskrivljenoj logici. Zato se prvi i najvažniji korak za isplivavanje iz vira samookrivljavanja sastoji od prepoznavanja takvih misli, a zatim i njihova propitivanja. Osvješćivanje emotivnog tereta donosi veliko olakšanje. Bez iracionalne krivnje osjećamo se slobodnima donositi odluke, eksperimentirati i tu i tamo pogriješiti, u stanju smo posvetiti se sebi i biti odgovorni za svoje postupke.