5 pitanja za Mirjanu Krizmanić

Tko ili što vam je najčešće vaše rame za plakanje u trenucima nevolje?
Ja sam tijekom života silom prilika navikla biti sama sebi rame za plakanje, pa sam možda i iz tog razloga zaključila da bi ljudima trebalo dati nešto konkretno u ruke da si u nevolji sami pomognu. Ne radi se uvijek o tome da su ljudi sami, pa se nemaju kome obratiti, već da im često njihovi bližnji (rođaci, partneri, prijatelji) ne znaju pomoći nego se priključuju njihovom jadikovanju. Ili ih, baš zbog plakanja i jadikovanja, počinju izbjegavati.

Upute za suočavanje sa životnim nevoljama u ovoj knjizi svojevrsne su afirmacije. Koja je njihova moć, kome su namijenjene, odnosno kome mogu koristiti?
Mislim da ponuđene tvrdnje mogu pomoći svima koji se nađu u nekoj od navedenih situacija, jer ih aktivno odvraćaju od jadikovanja i okreću prema suočavanju i prilagodbi.

Preuveličavaju li današnje generacije svoje nevolje s obzirom na prijašnje generacije?
Ne znam preuveličavaju li današnje generacije svoje nevolje s obzirom na prijašnje generacije, ali sigurno više jadikuju nego što se ranije ili nekada činilo. Jedan je od razloga i pomanjkanje dobrog kućnog odgoja koji djecu uči kontrolirati vlastite emocije, ljutnju, bijes, tugu, i ne opterećivati svojim problemima druge ljude.

Liječi li vrijeme rane?
Vrijeme baš ne liječi rane ako i sami malo tome ne pridonesemo, ali smanjuje bol koju zbog njih osjećamo.

Česta nevolja ovog doba, koja se spominje i u vašoj knjizi, je otkaz na poslu. Kojim riječima i djelima možemo utješiti osobu koju zadesi ova sudbina?
Mislim da je nemoguće navesti riječi i djela kojima možemo utješiti osobu  koja je dobila otkaz, jer to ovisi o uzroku otkaza, dobi i spolu osobe, njezinom obrazovanju i znanjima kojima raspolaže, osobinama ličnosti… Ukratko potreban je individualni pristup. Ono općenito što se može reći piše u ovoj knjizi pod rubrikom „Otkaz“.