Porast razvoda brakova u zemljama zapadnog kulturnog miljea u posljednjih pola stoljeća gotovo je upeterostručen. U Njemačkoj danas razvodom završi 40-ak posto sklopljenih brakova, u SAD-u se razvrgne svaki drugi brak, u skandinavskim zemljama propadaju čak tri od četiri sklopljena braka. U Hrvatskoj danas razvodom završava svaki četvrti brak, no kako se kod nas ljudi i dalje rijetko odlučuju na taj potez i kada je brak iznimno loš, realno je stanje vjerojatno mnogo lošije od onoga što pokazuju službene statistike.
Razvod nije osobni neuspjeh
Strah od samoće, ali i novog početka, nedostatak vjere u život i manjak životne energije da se stvari promijene, ovisnost o partneru, bilo u psihičkom, emocionalnom, ili ekonomskom smislu, neki su od najčešćih razloga zašto ljudi pristaju na kompromise, pa često i cijeli život ostaju u odnosu koji ih ne ispunjava. No najviše utjecaja na sve to imaju odgoj i kulturni čimbenici koji upravljaju našim odlukama više nego što smo svjesni.
U Hrvatskoj se razvod braka u mnogim sredinamai dalje smatra sramotom i dokazom osobnog neuspjeha, a na samce i razvedene osobe nerijetko se gleda kao na ljude s kojima nešto nije kako treba. Sustav podupire obiteljski život i u mnogočemu je prilagođen parovima. Osobe bez partnera često su na ovaj ili onaj način diskriminirane te isključene iz brojnih društvenih aktivnosti pa se zbog toga i same katkad osjećaju manje vrijednima.
Da bi izbjegli agoniju suočavanja s vlastitim strahovima i ulaska u zonu nepoznatoga te da bi se zaštitili od pritisaka, kritike i neodobravanja društva – mnogi radije izabiru ostati u neiskrenim odnosima do kraja života. No ostankom u odnosu koji ih ne ispunjava, trajno potiskuju svoje stvarne emocionalne potrebe. Da bi spriječili njihovu manifestaciju u svijesti te izbjegli bol zbog suočavanja s istinom, svoju energiju često usmjeravaju u razne vrste ovisnosti, u kompenzacijske odnose ili aktivnosti - u alkohol, djecu, dom, hobije - ili se u potpunosti posvećuju poslu.
Traženje tjelesne bliskosti izvan veze
Pa ipak, koliko god potiskivali svoje potrebe, nikad ih u potpunosti ne možemo utišati te ako je naš emocionalni segment nezadovoljen, na jednom nivou svoga bića uvijek ćemo osjećati nepotpunost i prazninu. A kada se ta praznina počne jače manifestirati, možda ćemo ispunjenje i tjelesnu bliskost potražiti izvan odnosa. No ljudi koji na taj način kompenziraju svoj emocionalni manjak rijetko uspijevaju zadovoljiti svoje potrebe u potpunosti jer u takve, zamjenske odnose ni sami najčešće nisu spremni ući u potpunosti, otvorenog srca i bez dubokog osjećaja krivnje. Emocije koje se pritom razviju obično nisu istinske ni zrele, nego su odraz praznine i dubokog nezadovoljstva vlastitim životom.
Osim toga, kako najčešće i sami traže ili privlače partnere koji se nalaze u sličnoj situaciji kao oni, u takvim se odnosima brzo počne javljati frustracija. Ako se u zamjenskom odnosu i dogodi ljubav, ona je gotovo bez iznimke popraćena golemom boli i patnjom te još većim nastojanjima da se emocije potisnu i sakriju od očiju javnosti te izbjegnu krahovi u braku. Jer ni tada većina nema hrabrosti suočiti se s izazovima i iskoračiti iz lažnog odnosa. Umjesto da prihvate izvornu namjeru svoga bića koje im na taj način želi pomoći da osvijeste laž na kojoj su izgradili svoj život, da se otvore prema životnim impulsima i da to promijene, pronalaze tisuće izgovora i razloga zašto i dalje ostati u njemu.
Kada je u takvim okolnostima jedna strana i spremna sve ostaviti te poslušati svoje srce, vrlo je rijetko to spremna učiniti i ona druga. Kod ljudi se tada počne javljati osjećaj krivnje i odgovornosti prema obitelji, a naročito prema djeci koju svjesno žele zaštititi od boli odrastanja samo s jednim roditeljem. Pri tome zaboravljaju da je brak u kojem postoji nesklad između dvoje ljudi, u kojem nema emocionalne bliskosti, iskrene komunikacije ni poštovanja među partnerima energetski vrlo toksičan za cijelu obitelj.
Nezadovoljstvo i potisnute emocije te nemogućnost da se kroz odnos ostvari primarna čovjekova potreba za bliskošću i ljubavi ostavljaju neopisive posljedice na emocionalno, psihičko i fizičko zdravlje svih koji su u takav odnos uključeni. Djeca odgajana u takvu odnosu (i onda kada se roditelji pred djetetom nastoje drukčije ponašati) nesvjesno usvajaju obrasce ponašanja svojih roditelja. Zablokirana srca, zakočeni u davanju i primanju ljubavi, kada takva djeca porastu, privući će osobu koja je proživjela slična iskustva te je i sama nesposobna istinski voljeti.
Kad se roditeljska priča ponavlja u našem životu
Zaljubljivanje koje će se dogoditi između takvih dvoje ljudi bit će posljedica prepoznavanja – na dubokom podsvjesnom segmentu sličnih vibracija koje svaka osoba odašilje. Nakon stišavanja početnih emocija, umjesto da se odnos produbi i dobije na kvaliteti, takvi parovi ulaze u rutinu, jednoličnost i dosadu. No baš kao što ni sami, odrastajući u obitelji bez emocionalne bliskosti između roditelja nisu naučili kako tu bliskost razvijati, ili pak izaći iz odnosa koji ih ne ispunjava, ni oni neće imati snage ni znanja učiniti drukčije.
Nerijetko će nakon nekog vremena, unatoč neispunjenosti odnosom, po inerciji ući u brak te će se cijela (već opisana) priča iz odnosa njihovih roditelja ponavljati i u njihovim životima.
Ruši se kompletna životna struktura
No kada ljudi smognu hrabrosti suočiti se s izazovima i izaći iz neadekvatnog odnosa te kada počnu osvještavati sve dimenzije laži koju su godinama potiskivali, u njima se aktivira golema količina boli, ljutnje, samooptuživanja, sažaljenja i frustracije. Tek tada počinju shvaćati koliko su dragocjenih godina svoga života suludo utrošili, koliko potencijalno lijepih životnih iskustava propustili, ali i koju su cijenu platili da bi svoj život držali u stanju prividne ravnoteže.
Katkad se u takvim okolnostima cijeli njihov sustav vrijednosti i kompletna životna struktura koju su godinama gradili počnu urušavati: prolaze kroz lom životne paradigme i istinsku krizu te su nerijetko potrebne godine da se od svega oporave (a neki se, ako su predugo čekali i predugo potiskivali nezadovoljstvo, nikad u potpunosti ne oporave). Nakon takva bolnog kraha ljudi bi si trebali dati vremena da u potpunosti osvijeste sve ono što ih je dovelo u poziciju u kojoj su se našli: obrasce ponašanja usvojene u roditeljskom domu, vlastite emocionalne blokade, nepreuzimanje odgovornosti za život, odgađanje i slično.
S cvijeta na cvijet
No umjesto da neko vrijeme budu sami sa sobom te bol koja se manifestirala tijekom prekida transformiraju u novu, konstruktivnu energiju i nove životne vrijednosti koje će im omogućiti da u svoj život privuku drukčiju osobu, većina - da bi nadoknadila propušteno, ali i lakše prebrodila osobnu krizu - želi što brže ući u novi odnos. Na taj način zapravo ponovno kontroliraju i potiskuju svoju bol, istodobno blokirajući proces vlastita iscjeljenja.
Ako u takvu stanju i privuku drugu osobu te započnu novu vezu, i taj će odnos vrlo brzo poprimiti ista destruktivna obilježja kao i onaj iz kojega su izašli te se neće moći održati. Sve to na dubokoj podsvjesnoj razini može stvoriti snažan mehanizam otpora prema osobama suprotnog spola i novim odnosima. Iako takva osoba nikad svjesno neće prestati željeti novi odnos, strahovi od ponovna povređivanja često će biti toliko jaki da će svojim vibracijama blokirati mogućnost da se nešto novo dogodi. Svaku eventualnu priliku – i onu dobru, ako se pojavi – osoba će sama odbacivati.
Dakle, koliko god to bilo teško, ako ste i vi osvijestili emocionalnu prazninu u svom odnosu, ako nemate volje ili ne vidite smisao da u njemu bilo što pokušate popraviti, ne potiskujte te spoznaje i ne pokušavajte ih relativizirati. Budite posve iskreni prema sebi i ako ne postoje stvarni razlozi koji bi vas spriječili da izađete iz neadekvatnog odnosa (a u većini slučajeva oni ne postoje), učinite to što prije. Ne poduzimajući ništa, činite si golemu štetu - u svim segmentima svog bića - gušite i odgađate vlastiti život, ali i sami sebi umanjujete mogućnost za nove životne impulse i nove prilike.
A kada se ohrabrite na prekid, dopustite si razdoblje žalovanja i prilagodbe na nove životne okolnosti jer promjene koje proživljavate dublje su nego što možete zamisliti. Prema nekim psiholozima, za svaku godinu provedenu u braku ili dugogodišnjoj vezi trebali biste si dopustiti barem mjesec dana žalovanja, no to je razdoblje zapravo vrlo individualno i razlikuje se od osobe do osobe te ovisi o iskustvu kroz koje je svaka osoba prošla u odnosu, ali i o načinu na koji je odnos završio.
Ako treba, u tom razdoblju potražite i stručnu pomoć jer često u nama još godinama ostanu utisnuti energetski obrasci starog odnosa kojih nismo ni svjesni, a koji nas i dalje određuju i podsvjesno sprečavaju da u svoj život privučemo adekvatnu osobu te ostvarimo odnos koji će nas emocionalno ispunjavati.
Kad ste spremni?
No sve dok imate potrebu razmišljati o onome što se dogodilo, dok se osjećate povrijeđeno te prema bivšem partneru, umjesto mira i ravnodušnosti, osjećate bilo kakvu emociju, sve dok ga duboko u sebi okrivljujete za ono što vam se dogodilo ili što vam je učinio, nemojte ni pokušavati ostvariti novi odnos jer time samo gubite vrijeme i energiju, riskirajući da vam se u takvu stanju svijesti dogodi još neugodnije iskustvo.
Dok ne možete sasvim slobodno razgovarati o svom razvodu (ili prekinutoj vezi), sve dok vas pitanja drugih o tome uznemiruju ili dok zbog osjećaja promašenosti i osobnog neuspjeha izbjegavate obiteljska ili druga okupljanja, dio vas i vaše životne energije i dalje je blokiran u bivšem odnosu i niste u potpunosti spremni krenuti dalje. Tek kada sami sebe prestanete sažalijevati, kada ste u stanju u potpunosti i bezuvjetno prihvatiti sve što vam se dogodilo i u tome vidjeti svrhu i smisao, tek kada možete bezuvjetno prihvatiti svoju trenutačnu poziciju, bez obzira na to što ona možda nije onakva kakvu ste sami sebi izlaskom iz starog odnosa poželjeli – tek tada ste doista spremni za novi odnos.
Čak trećina ljudi prave ljubavi ostvaruje nakon četrdesete
A kada ste zadovoljni sami sobom i kada zračite pozitivnošću, to će se vidjeti na cijeloj vašoj pojavnosti – na izgledu, u načinu odijevanja, u stavu i nastupu. Ljudi će vas početi primjećivati, a svijet će vam uzvraćati vibracijom koju mu odašiljete. Vaša duhovna inteligencija sama će kreirati situacije koje će vam omogućiti upoznavanje novih i zanimljivih ljudi ili ćete ih odjednom početi zapažati ondje gdje ih prije niste uočavali. Iz takvoga, konstruktivnog stanja svijesti samo je pitanje trenutka kada će u vaš život ući prava osoba i kada će se dogoditi ljubav, a ako ste dovoljno senzibilni i sposobni razumjeti suptilne subliminalne znakove, takvo što osjetit ćete i prije nego što se doslovno dogodi.
Danas je kod većine uvriježeno mišljenje da je zaljubljivanje u zrelim godinama nemoguće, no nedavno provedena istraživanja u Velikoj Britaniji pokazuju da čak trećina ljudi svoje prave ljubavi ostvaruje nakon četrdesete godine života. Ako ste otvoreni prema ljubavi, godine ne igraju nikakvu ulogu. Štoviše, ako kroz sve ove procese uspijete spoznati vlastite životne pogreške, ako umjesto malodušnosti i ogorčenosti životom uspijete osloboditi svoju životnu energiju i transformirati sve ono zbog čega ste prošli kroz takvo životno iskustvo - ono može postati vaš najveći saveznik u ostvarivanju emocionalnog blagostanja.
Tek tada, pročišćeni od svih lažnih slojeva svoje osobnosti, emocionalnih i energetskih blokada te destruktivnih obrazaca ponašanja, svjesni sebe i svoje vrijednosti, bit ćete sposobni u svoj život privući pravu osobu.