Skriveni otpori: Kad um kaže 'da', a podsvijest 'ne'

Poruka iz podsvijesti koja kaže: NE!

Otpor je vrlo snažna poruka iz podsvijesti. Ta je poruka vrlo jednostavna. Glasi: NE! Svjesno se želite pokrenuti u nekom smjeru, ali u sebi kao da imate neko drugo biće koje to ne želi. To „drugo biće“ sazdano je od potisnutih osjećaja i čini se kao da ima svoju volju. I sve dok ne sagledate širu sliku i ne otkrijete što ono želi, ne možete otkriti što vas drži u klinču otpora.

Tein primjer

Evo primjera. Tea je dvanaest godina studirala stomatologiju i nikako joj nije bilo jasno zašto joj je tako teško učiti, zašto sve odgađa do zadnjeg trenutka i zašto cijele dane provodi pred televizorom gledajući serije. „To kao da je jače od mene“, bilo je jedino objašnjenje koje joj je padalo na pamet, iako nije imala pojma što „to“ zapravo jest. Bila je fiksirana na učenje i mislila je da bi, kada bi završila fakultet, svi njezini problemi bili riješeni i nikako nije uspijevala sagledati širu sliku životne situacije u kojoj se našla.

A šira je slika izgledala ovako: nakon fakulteta Tea je trebala početi raditi u ordinaciji svojeg oca, s kojim je imala vrlo težak odnos. Otac je oduvijek bio vrlo nametljiv, kontrolirao ju je i odmalena joj ulijevao strah. Biti vječna studentica za Teu je bilo mnogo lakše nego početi blisko surađivati s ocem – i zato su njezine emocije birale ostajanje na mjestu. Tu je bilo sigurnije.PageBreak

Što ga više slušate, on je snažniji

Što više slušate glas otpora, to on postaje snažniji. Vjerojatno i sami znate koliko se teško natjerati da napravite nešto nakon što ste to dugo odgađali. Svaki put kada poslušate otpor i ne napravite ono što ste odlučili učiniti, time na svoju unutarnju težinu dodajete još jedan kamenčić. Sljedeći će put biti još lakše odustati i još teže pokrenuti se.

Naravno, velika je razlika u otporu koji možete osjetiti prema izvršavanju neke mrske dnevne obveze i otporu koji možete osjetiti kada je u pitanju nešto životno važno, kao što je Teino završavanje studija. Kada je velik otpor u pitanju i kada vam taj otpor dulje zagorčava život, onda je u podlozi i velik emotivni problem, što je gotovo uvijek kamuflirano nečim banalnim – kao što je u Teinu primjeru bila fiksacija na učenje.

Strogost prema sebi

Snažan je otpor vrlo često vezan uz strogost prema sebi. To se može činiti paradoksalnim – kako netko tko stalno odgađa obveze i izbjegava ih gledajući serije može biti strog prema sebi? Stvar je u tome da potreba za rigidnom kontrolom dovodi do suprotnog efekta, do ispuštanja uzdi iz ruku, do rasipanja plana u vjetar. Možda vam je ta shema poznata: isplanirate sve do u detalje i vrlo ste entuzijastični dok gradite svoj savršeni plan, ali kada ga treba provesti u djelo, onda vas uhvati neka lijenost ili iskrsne nešto nepredvidljivo, nešto odgodite i tako dalje – sve dok se plan koji je isprva izgledao kao čvrsti neboder ne pretvori u poluraspadnutu straćaru.

Strogi red postane raspušteni nered. A sve počinje s prvom nesavršenošću. Čim jedan detalj plana nije ostvaren u zadanom vremenu, pretvara se u lavinu kao pahuljica snijega koja se kotrlja nizbrdo.

Prva nesavršenost odmah baca sjenu na cijeli plan i strogi um odmah etiketira „nije dovoljno dobro“. A kad već na početku nije dovoljno dobro, onda se ne treba ni truditi. Već niste uspjeli.PageBreak

Vrlo često u pozadini velike potrebe za strogom strukturom stoji autoritaran roditelj, koji je svojom agresivnošću ili pretjeranom kontrolom rušio djetetovu unutarnju snagu i tako mu onemogućavao razvoj vlastitoga kontrolnog sustava. Kao što bi rekla poznata psihologinja Alice Miller: „Postupamo sa sobom kao odraslima onako kako su s nama postupali drugi kad smo bili mali.“ Dakle, ako nam je autoritarni otac nametao strogu kontrolu, ona će nam se utisnuti u um i njome ćemo pokušavati krotiti sebe onako kako nas je nekoć krotio otac.

Odrastanje s autoritarnim ocem (ili, rjeđe, majkom) vuče za sobom gomilu potisnutih osjećaja. Rigidan roditelj ne doživljava dječje emocije. Možda ih i vidi, ali ne suosjeća, pa zato dječje osjećaje gazi ili ignorira. Međutim, osjećaj ne može nestati. Kao i svaka druga energija u prirodi, kada se emocija tretira na određeni način, ona samo mijenja svoj oblik, prelazi u drugo „agregatno stanje“.

Nema više autoritarnog roditelja

U odrasloj dobi više nema realne prijetnje. Nema autoritarnog roditelja koji tuče ili na neki drugi način kažnjava ili ograničava. I zbog toga potisnute emocije mogu isplivati na površinu i srušiti nametnutu strukturu... Srušiti rigidnog oca koji se utisnuo u um. Emocije su prejake da bi izdržale tu stegu i zato ruše stegu, ali ne izravno – rušeći stvarnog oca – nego rušeći fiktivnog oca, onog koji se uselio u um. Nažalost, na kraju se sve svede na to da čovjek ruši samoga sebe. I ne zna da to radi, ali tako je naučio.

Otporu treba pristupiti na više razina: sagledavajući širu životnu priču, trenirajući se u poštovanju svojih svakodnevnih odluka i uzimajući u obzir potisnute osjećaje nastale tijekom odrastanja. Premda ga nikome nije drago osjetiti, otpor je veliki životni učitelj i u njemu se krije mnogo osjećaja koji, nakon što su oslobođeni, prelaze u puno ugodnije „agregatno stanje“. Riječ emocija ima latinski korijen i u originalu znači pokrenuti (movere). Kada su vraćene u svoje izvorno stanje, emocije nisu krute, ne opiru se i ne zaustavljaju, nego motiviraju, potiču na slobodan tijek, na kretanje.