Darija je žena blizu četrdesete. Kada je prije 12 godina prekinula ozbiljnu vezu koja je zamalo završila brakom, okrenula se poslu i karijeri. Danas zahvaljuje višim silama što su je spasile, kako kaže, od goleme pogreške. Da je njezin život krenuo tim putem, sada bi, uvjerena je, bila kućanica koja se brine o obitelji, razmišlja o tome što će skuhati i gdje će kupiti domaće i zdrave namirnice, na koje će aktivnosti upisati djecu – a u cijeloj toj priči ne vidi sebe.
Njezin je bivši dečko bio mlad inženjer u usponu i tada joj se činilo jako perspektivno i dobro udati se baš za njega. No u trenutku kada joj je predložio da se presele u malo mjesto, kupe kuću i posvete se obiteljskom životu, u njoj je nešto počelo kuhati.
Nakon prekida posvetila se poslu
Nakon njihova prekida život joj je otišao u sasvim drugom smjeru. Prvo razdoblje nakon prekida bilo joj je iznimno bolno i teško. Usto, našla se na prekretnici u karijeri. Dotad je razmišljala o tome da se zaposli na sigurnom, solidno plaćenom mjestu. No sada je htjela mnogo više. Zaposlila se u maloj tvrtki velikih potencijala i tako je krenulo. Napredovanje za napredovanjem, putovanja, menadžerski ugovor, poslovni sastanci, dobra plaća... Nakon nekoliko godina kupila je stan, vozila je odličan službeni automobil, imala plaćen mobitel i odlične dnevnice.
Uspješna i sama
Darija je primjer žene koja se bliži četrdesetima, uspješna je u karijeri i – sama. Ono što bismo voljeli naglasiti jest da ne postoji univerzalan uzrok takva obrasca. Svaka je žena jedinstvena i posebna i svaka ima svoj razlog, splet okolnosti koji objašnjava zašto je tako. U ovom članku nećemo govoriti o onim ženama koje asertivno i jasno izražavaju da je to njihov izbor. Postoje žene koje su odlučile nemati djecu, koje su posvećene karijeri i koje vjeruju da će se netko pojaviti kad najmanje očekuju.
Žive neopterećeno i sretne su baš takve kakve jesu. O njima nećemo pisati jer one nemaju problem – ako ga netko ima, onda je to njihova konzervativna okolina koja zaključuje da žena bez djeteta ne može biti sretna. Ovdje je riječ o ženama u kojima tinja želja za partnerom i djecom i koje postupno spoznaju da više nemaju vremena napretek, poput Darije.
U jednome američkom istraživanju o braku i očekivanjima od bračne zajednice provedenom 1960. godine čak tri od četiri ispitane studentice odgovorile su da bi se udale za muškarca kojeg ne vole, ali koji im prema „objektivnim“ kriterijima odgovara: zgodan im je, duhovit, financijski zbrinut, inteligentan, iskren, nježan... Rezultati vrlo sličnog istraživanja provedenog četrdeset godina poslije o razlozima sve manjeg broja sklopljenih brakova i sve većeg broja samaca u modernom svijetu iznenadili su istraživače: na takav bi brak pristalo manje od 10 posto studentica.
Nije li to ironično? Sve niža stopa sklapanja brakova nije odraz nekakva moralnog posrtanja, nego upravo suprotno: većeg idealiziranja bračne ljubavi. Žene si konačno mogu priuštiti taj idealizam jer su neovisne i samostalno osiguravaju svoju egzistenciju. Sad žele gospodina Pravoga i ne zadovoljavaju se dovoljno dobrim – zaključili su istraživači.
Iščekivanje princa
U stvarnosti žene koje su sigurne u sebe, svjesne svojih kvaliteta i potencijala, često kritički gledaju na potencijalnog partnera usmjerene na sve što, prema njihovim kriterijima, nije dobro i kvalitetno.
Mnoge žene čekaju svojeg princa i ne odustaju od njega, što naravno samo po sebi nije problem. Sasvim je u redu držati se svojih kriterija i ne odustajati od njih, sve dok su realni. Problem nastaje kada princ kakva sanjamo zapravo ne postoji, nije u skladu s našim interesima ili kada same sebe sabotiramo u pokušaju da ga nađemo.
Drugi problem koji može biti uzrok neželjenog samovanja jest takozvani konflikt prema–prema. Riječ je o situaciji u kojoj smo jednako motivirani prema dva različita i često međusobno isključujuća cilja. Ti se ciljevi međusobno isključuju najčešće zbog nedostatka vremena ili energije, što često za sobom povlači i želju i motivaciju.
Konflikt prema-prema
Uzmimo Dariju iz naše priče. Ona je usmjerena na građenje karijere. Zato putuje, katkad i pet dana u tjednu, radi prekovremeno, često joj poslovni mobitel zvoni i kasno navečer te je uvijek na raspolaganju. Ako zamislimo da pritom želi naći idealnog partnera, zasnovati s njim obitelj i posvetiti joj se – dolazimo do konflikta prema–prema. Obje stvari želimo istom jačinom, ali nemamo vremena ni energije posvetiti se svakoj od njih jednakim intenzitetom.
U tom će slučaju Darija vjerojatno odabrati ono što već ima, put kojim se već kreće, premda je cijelo vrijeme u podsvijesti latentno kopka želja za obiteljskim životom ili barem potomstvom.
Rješenje je – „olabaviti“. Kao i u svemu u životu, i ovdje je važna ravnoteža. Popiti čašu crnog vina svaki dan nakon ukusnog objeda može biti zdravo, ali ako popijemo bocu, imat ćemo problem. Kad bismo mogli dijelove konflikta staviti na vagu, sigurno bismo primijetili kako jedna strana preteže. Umijeće je, posebno u današnjemu užurbanom tempu života, pronaći ravnotežu pa s jedne strane vage prebacivati vrijeme na drugu stranu. Hoće li jedna strana nešto izgubiti? Sigurno hoće. No to je rizik koji valja preuzeti želimo li u svoj život unijeti promjene.
Katkad, međutim, ispunjena satnica nije glavna prepreka. Još je jedan potencijalni uzrok samovanja uspješnih žena brkanje identiteta. Takvo se što ne događa samo uspješnim ženama nego je vrlo često u općoj populaciji. O čemu je zapravo riječ? Svatko od nas, s obzirom na socijalni kontekst i odnose s drugima, igra određene uloge. Primjerice, žena koja vodi tim u svojem poslovnom okruženju jest nadređena i superiorna. Kada dođe kući, u odnosu s djecom ona je majka, u odnosu sa suprugom supruga, a kad je poslije nazove prijateljica, postane prijateljica. Ode kod susjede posuditi jaje pa je susjeda. Često se, međutim, događa da te uloge pomiješamo pa je moguće vidjeti žene koje su često svojim boljim polovicama majke, a majčinski se znaju odnositi i prema podređenima na poslu.
Ambiciozna i uspješna žena, na sličan način, nerijetko potencijalnom partneru želi biti šefica. Riječ je, dakako, o duboko nesvjesnim procesima pa ona to ne radi zato što je zločesta ili jer želi biti moćna. Ona je jednostavno pobrkala uloge. Kao što na poslu ima projekt koji vodi čeličnom rukom, tako i vođenje kućanstva doživljava kao projekt čiji je voditelj. Ako se stavimo u položaj muškarca koji živi s takvom ženom, mogli bismo zaključiti da to nije ugodna situacija u kojoj si partneri međusobno pružaju podršku. Stoga, među partnerima mogu izbiti sukobi ili muškarca takvo ponašanje može odbiti ako je odnos tek u začetku.
Osvještavanje uloga, preispitivanje uvjerenja
Živjeti u skladu sa samim sobom, mijenjajući uloge prema potrebi iz minute u minutu, pravo je umijeće. To se u psihologiji zove menadžment uloga i uči se osvještavanjem vlastitih karakteristika te onoga što želimo i očekujemo u svakoj ulozi. Dobra je vježba za osvještavanje popisivanje uloga koje živimo (voditeljica projekta, poduzetnica, supruga, kći, majka, prijateljica, sestra...) i opisivanje njihovih karakteristika.
Zapitajte se: kakva sam u tim ulogama, što radim, kako se ponašam, što osjećam, što očekujem, čega se bojim. Naravno da smo u biti uvijek isti, ali razlikuju se naše nijanse. Primjerice, nije potrebno da se suprugu, kada nas povrijedi, obraćamo tonom kojim se obraćamo članu tima koji je probio rok deseti put ili da svoje suradnike kontroliramo onako kako to činimo sa svojom djecom.
Katkad treba samo preispitati svoja uvjerenja. Mnoge moderne žene sasvim su sigurno sretne i bez partnera. Samoća ima svojih prednosti, reći će. Ona im daje slobodu, vrijeme za sebe, opuštenost, samostalnost i planiranje života kakav njima odgovara. No svega toga ne treba se odreći ni u vezi. Ako osvijestimo da imamo pravo na svoj prostor u odnosu i da vezu treba graditi kao suradnju, a ne natjecanje, bit će lakše otvoriti vrata svojega dobro utvrđenog svijeta.
.png)
.png)
