Zavist je žudnja za nečim što netko drugi ima, dok je ljubomora strah od gubitka nečeg što imamo ili na što polažemo pravo; obično je riječ o nečijoj ljubavi, privrženosti ili pažnji. Ljubomorni možemo biti već u fazi udvaranja, opazimo li da nam se netko drugi petlja u planove, osobito ako ocijenimo da ima bolje izglede od nas.  

Psiholozi i lingvisti pozivaju na toleranciju prema onima koji miješaju ove pojmove, priznajući da ih je lako brkati. U prošlosti su oba pojma bila obuhvaćena istom riječju, vjerojatno zato što se spomenute emocije često javljaju istovremeno.

Lingvistica Margot Grzywacz analizirala je romanske i germanske jezike te utvrdila da su se pojmovi ljubomore i zavisti stoljećima odupirali lingvističkom razlikovanju te da su relativno nedavno dobili svaki svoju jednoznačnu riječ. U klasičnom latinskom riječ invidia koristila se i u smislu zavisti i u smislu ljubomore. Tek su u ranom srednjem vijeku pisci na latinskome iz grčkoga „iskopali“ pjesničku riječ zelotypia (doslovno „ispunjenost strašću“) i pridodali joj značenje ljubomore. Iz te grčke riječi izvedeni su današnji izrazi za ljubomoru u romanskim jezicima (celoso, geloso, jaloux) i engleskome (jealous).