Emocije odraslih i emocije djece

Kad dijete, primjerice, u igri padne i plače, većina roditelja kaže: “Nije to ništa, proći će”. Međutim, ne plače dijete zato što misli da nešto neće proći, nego zato što ga u tom trenutku ili nešto boli ili traži vašu pažnju. U oba slučaja, to jest NEŠTO a negiranjem njegovih osjećaja samo pridonosite dodatnom povređivanju. No pokažete li razumijevanje i kažete: “Znam koliko udarac može biti bolan, i meni je teško kada se udarim… “ omogućili ste mu da iskaže ono što osjeća, pokazali mu da ga prihvaćate s cijelim paketom vrlina, mana, emocija, stavova… U procesu sazrijevanja i stjecanja iskustava dijete tek uči reagirati na način odraslih, kada će znati ponešto i prešutjeti ili barem djelomice kontrolirati. Ali sve dok taj proces ne završi, emocije odraslih i emocije djece bitno se razlikuju. Za razliku od emocija odraslih osoba, dječje emocije su:    

Spontane (dijete svoje emocije izražava, a odrasli ih mogu potisnuti)

Kratkotrajne (u ranom predškolskom dobu mogu trajati samo nekoliko minuta)

Snažne (dijete ne gradira emocije u odnosu na situaciju i ne pokušava ih obuzdati)

Nestabilne (dijete može lako i veoma brzo prijeći iz jedne emocije u drugu, katkad i suprotnu. To ne znači da su njegove emocije površne, već samo da ih ono burno doživljava)

Najčešće emocije od druge do šeste godine

Već desetljećima znanstvenici se bave pitanjima u kojem se trenutku javljaju prve emocije, koje su prirođene a koje stečene, koje se javljaju u kojem uzrastu, kako kulturno okruženje utječe na njih. Istraživanja sa 6-mjesečnom djecom potvrđuju da ona uviđaju razlike između sretnog, iznenađenog, uplašenog i tužnog lica. U razdoblju od druge do šeste godine najčešće emocije kod djece su:

Bijes. Traje kratko, ali se manifestira veoma burno: vrištanje, plakanje, udaranje…

Strah. Kako djeca odrastaju, mijenjaju se predmeti, osobe i situacije koje izazivaju strah. Pojedini strahovi brzo nestaju (na primjer, strah od napuštanja, da će mama negdje otići i da se neće vratiti, nestaje iskustvom da se mama uvijek vraća), poneki nestaju jer je broj informacija s uzrastom sve veći, a najduže opstaju oni koji se mogu “ispuniti” maštom (strah od mraka).

Ljubav. U ranom uzrastu ljubav je najizraženija prema majci te prema drugim osobama koje zadovoljavaju osobne potrebe. Postupno se razvija ljubav u socijalnim odnosima, prema vršnjacima, i to onima koji ga čine sretnim i zadovoljnim.

Ljubomora. Za razliku od ljubavi, ljubomora se javlja kao oblik ljutnje. Kod djeteta, tu emociju izazivaju mlađa braća i sestre a ponekad i roditelji, ili u toku prve socijalizacije to čine prijatelji iz vrtića ili škole. Ljubomora se pokazuje na različite načine a djeca na nju reagiraju ili otvoreno (fizičkim i verbalnim napadima) ili prikriveno (potiskuju nesnošljivost).

Radost. Od djece najčešće očekujemo da budu vesela i bez povoda, sama od sebe. Zaista, ova se emocija diferencira već od trećeg mjeseca a izazivaju je draga, poznata lica, ispunjene želje, igra, pokloni.

Podrazumijeva se da postoje i brojne emocije koje kod djece nisu tako očigledne a veoma su važne. Na primjer, već oko četvrte godine dijete ima osjećaj ponosa. Upravo zato teško doživljava poniženje, verbalno povređivanje, nezasluženu kritiku. Njegova reakcija u tom razdoblju je plač i inat. Kako dijete dok odrasta uči kontrolirati emocije? Gledajući roditelje kao primjere i prikupljajući sve veći broj emocionalnih iskustava.

PageBreak

djeca
Getty Images djeca
Kako roditelji mogu utjecati na razvoj emocija kod djeteta?

Atmosfera u obitelji. Ako u obitelji vladaju harmonični odnosi povjerenja, ljubavi i podrške, taj će emocionalni model usvojiti i dijete. Važno je i da se dijete ne zaštićuje previše jer svako gušenje samostalnosti više šteti nego koristi daljnjem emocionalnom razvoju.

Reakcija. Mnogo je reakcija na djetetove emocije. To ne znači dopustiti svaku vrstu ponašanja, već svaku emociju priznati kao moguću. Razmislite o konkretnim, svakodnevnim situacijama. Na primjer, dijete se igra kockama i ne uspijeva ih složiti kako je zamislilo. U jednom trenutku će se vjerojatno razljutiti, početi ih bacati svuda oko sebe i vikati. Što mi tada govorimo? “Prestani bjesniti. Ako se ne znaš lijepo igrati – ostavi kocke.” Dijete prima: “Sigurno sam jako loš kad mama to govori. Biti bijesan znači biti loš”. Međutim, prihvatite li bijes i kažete: “Vidim da si ljutit zbog te kule. Mene često razbjesni kada nešto ne završim kako treba. Ponekad mi pomogne kad se malo odmorim pa pokušam ponovo…”, dijete prima: “Biti bijesan je u redu. To se svima događa.”

Poštovanje individualnih razlika. Neka djeca jasno izražavaju pozitivne osjećaje (primjerice, otvoreno i izravno pokazuju i govore da nekoga vole), ali ne uspijevaju podijeliti tugu ili strah. Isto tako, neka djeca lako verbalno opisuju svoje emocije a neka ne.

Zajedničke emocije. Unatoč velikim razlikama, neke su emocije zajedničke neovisno o kulturi, spolu, vjeri, jeziku kojim govorimo… Neki stručnjaci kažu da se sve emocije mogu svesti na dvije osnovne: ljubav i strah. Ako na svoje vrijednosti, iskustva, izbore gledate opušteno, s vedrinom, praštanjem, učenjem lekcija, djelujete emocijama ljubavi. Mislite li, međutim, da je svijet opasan, prepun zla, rizika, mraka – i vaše će odluke, iskustva i opći životni stavovi biti protkani brojnim emocijama straha.

Možda vam izgleda da je čitanje emocija kod djece težak zadatak. Ali lako ćete razumjeti da je u vašem odnosu važno da bude što više emocija iz spektra ljubavi. To je najbolja osnova za zdrav emocionalni razvoj i vas i vašeg djeteta. Zato naučite  reagirati upravo odatle, iz ljubavi.