Zahvaljujući krizi počela sam - živjeti

Prestala sam željeti i počela živjeti

Veliki pad prihoda

Mojoj obitelji kriza se dogodila poprilično iznenada – znatnim smanjenjem prihoda s kojima smo, do tada, mogli pristojno živjeti. Nakon što bismo pokrili stambeni kredit, režije, hranu, još uvijek bi ostalo za pokoji komadić odjeće i obuće, putovanje udvoje, kakav fini objedić u restoranu, zapravo, iz sadašnje perspektive, za štošta. A onda je sve to moralo stati – našli smo se u situaciji da se pokriti moglo tek osnovno. Tjednima je trajala panika jer je, činilo mi se tada, život polako postajao puko preživljavanje, od danas do sutra, bez ikakvih, mislila sam, zadovoljstava.

Morali su prestati izlasci s prijateljima, izlasci udvoje, putovanja pogotovo više nisu dolazila u obzir. Odlasci na tržnicu subotom više nisu bili zabava, nego najobičnije kalkuliranje hoće li, ako se kupi nešto, ostati dovoljno i za sutra. Cijeli se život pretvorio u kalkuliranje, u zbrajanje i oduzimanje, u nabrajanje onoga što si možemo, odnosno, s mnogo duže liste, onoga što si više ne možemo priuštiti.

Majstorica improvizacije

I bračni su razgovori postali samo nabrajanje onoga što smijemo, a što ne smijemo kupiti, pri čemu su nas, najviše od svega, razarali zaključci o tome „kako svi drugi mogu više od nas“. Zapravo, bili smo u strahu, u velikom strahu.

No zahvaljujući krizi i mnogobrojnim odricanjima na koje sam se morala naviknuti – uspjela sam prestati željeti. Na prvu, zvuči zastrašujuće, dep­resivno, ali nije. Zapravo je – oslobađajuće. Prestala sam trebati. Ne znam je li riječ samo o autosugestiji ili čemu drugom, no činjenica je da sada mnogo lakše dišem, makar je, ruku na srce, kriza sve dublja. Kad su svakodnevni troškovi u pitanju, postala sam majstor improvizacije, a naporno kalkuliranje na tržnici postalo je, konačno, vrlo zabavno. Škampi su divni, ali ništa ne nedostaje ručku od glavice kelja za pet i pola kilograma srdela za deset kuna!

Pobijediti svoje ‘ne mogu’

Priznajem, u početku je prevladavao strah, i samo strah, iz kojeg se, međutim, izrodila neka nova snaga, želja da se i u lošemu pronađe ono najbolje. „Ne mogu“, govorila sam si u početku, ali onda sam napravila onaj famozni „ali-zaokret“ kojemu uvijek učim svoju djevojčicu kad misli da nešto ne može. „Ne možeš“, kažem joj kad misli da ne može riješiti matematički zadatak ili joj se ne da pospremiti sobu, „ali ako pokušaš samo nekoliko minuta, vidjet ćeš da će ti biti lako i nastaviti, i da će ti se isplatiti. Bit ćeš sretna kad pobijediš vlastito „ne mogu“.

Tako sam i ja pobijedila svoje „ne mogu“, a onda, malo-pomalo, prestala i željeti. Posve spontano – shvativši da su želje veći teret od života bez želja. Ruku na srce, naporno je i zahtjevno stalno pokušavati dobiti novu igračku, a često ipak ostajati bez nje, no s novim frustracijama.

Na prvu sam se, priznajem, uplašila spoznaje da više ne želim, odnosno plašila me ideja da možda tonem u depresiju. Istodobno, osjećala sam se živo, sve življe, i konačno sam shvatila da nije riječ o depresiji, već da polako prestajem željeti stvari, ali istodobno - počinjem živjeti. Ne znam je li usporedba na mjestu, no počela sam osjećati život onako kako ga, pretpostavljam, osjećaju oni koji se suoče s teškom dijagnozom i kojima svaki novi dan postaje zlata vrijedan.

Olimpijac u disciplini gledanja fasada

Zato što ih više nisam mogla imati, s vremenom sam prestala željeti nove kremice, garderobu, obuću, gotovo pa sve. Nije to počelo samo od sebe, već namjernim zaobilaženjem trgovačkih ulica, trgovačkih centara pogotovo, kako ne bih sebe dovela u napast. A kad se u neku ulicu s trgovinama baš moralo, nastojala sam fokusirati se na nešto sasvim drugo i ne osvrtati se na izloge. S vremenom, umjesto u izloge, počela sam gledati iznad njih, u prek­rasne zagrebačke fasade, otkrivajući potpuno nov svijet.

Postala sam, izbjegavajući izloge i trgovine, olimpijac u disciplini gledanja u fasade i dovela sebe do stupnja na kojem bez ikakvog problema izlog mogu pogledati, čak i ući u trgovinu, možda samo kako bih se testirala, a onda, bez vrećice u rukama i potpuno hladne glave, iz nje izaći. Počelo je tako što je upravo tako moralo i biti, a završilo je kao nevjerojatno otkriće – kupovanje mi je postalo isprazno, naporno, nešto što mi stvarno ne treba i što me, čak ni kratkoročno, ne čini sretnom.PageBreak

A kod kuće, umjesto nekadašnje sakupljačice, postala sam „bacačica stvari“ kojoj je polovica ormara danas čista, prazna. Ne gomilam, jer me svako gomilanje guši, i već dugo ne trebam više stvari iste namjene. Kosu, primjera radi, mogu oprati samo jednim šamponom pa jedan i imam, juhe i variva kuham u istom loncu pa samo jedan lonac za tu namjenu i imam, isto je sa zimskom jaknom, ljetnim cipelama ili torbom. Koliko god nekim ženama to bogohulno zvučalo, odjednom na ramenu mogu ponijeti samo jednu torbu pa samo jednu i imam! I nemam želje mijenjati stvari ako mi postojeće koriste.

Kako sam u startu mnogo želja morala eutanazirati, jer druge mi nije bilo, zapravo sam dovela sebe do stadija u kojem nove stvari i ne želim. Sve što je staro, dobro je, pa dokle drži vodu. Kad mi novi komad odjeće ili obuće uistinu treba, postajem emotivno vezana uz onaj stari, koji nužno mora biti zamijenjen jer prijeti raspadanjem. Kao da mi, otprilike, ugiba stari pas s kojim sam provela djetinjstvo, a ja ga još za njegova života moram zamijeniti novim štenetom. E, ne ide! Ulazeći i izlazeći iz trgovina u kojima sve pršti od novog, meni moje crvene balerinke, kupljene prije koju godinu, postaju najljepše, jedine lijepe na svijetu i, makar su u raspadu, potpuno nezamjenjive.

Sposobnost da se ne razmišlja negativno

Katkad mi se čini da je konzumerističko divljaštvo u kojem živimo i nas same učinilo divljima. Gomilajući želje koje ne možemo realizirati, zapravo gomilamo frustracije. Uspoređujemo se jedni s drugima, virimo susjedu u dvorište, mjerimo koliko tko ima i kako je to zaradio umjesto da se pomirimo sami sa sobom i pronađemo spokoj.
U onom nemiru i stalnom nastojanju da dobijemo ili osvojimo nešto novo više ne želim i ne mogu živjeti. To ne znači da nisam tu, jesam, dakako, ali pokušavam postojati na neki drukčiji način. Pokušavam se, najviše od svega na svijetu, dati svojoj kćeri.

Nastojim je, prije svega, naučiti optimizmu koji nije, uvjerena sam, sposobnost pozitivnog mišljenja, već sposobnost da se ne razmišlja negativno. To je protuotrov za samoporažavajuće misli koje si često upućujemo. Sve loše može biti privremeno, stvari su mnogo jednostavnije nego što nam se čine ili bismo ih barem tako trebali doživljavati. Trebamo jesti i piti onoliko koliko nam je potrebno, trebamo spavati, voljeti se i pomagati jedni drugima. I to je otprilike to, bez puno mudrovanja i kompliciranja. To su, ujedno, jedine moje želje.

Drukčije, u divljačkom konzumerizmu, postajemo zapušteni, a vlastitoj djeci k tome ostavljamo golem ekološki otisak zbog kojega će ispaštati. Druženje i ljudski kontakt postali su samo formalni, pomažemo si samo kad je to uistinu nužno, ne volimo se uopće. Kritizirani smo i kritiziramo, kao da je kritiziranje jedino „politički korektno“.
Svu energiju koju sam nekad ulagala u imitaciju „pravog“ života sad ulažem u potragu za spokojem. Trebam, stalno, predah od banalnog. Zato sam, samo zato, zahvalna ovoj krizi – natjerala me da prestanem željeti stvari, a počnem trebati mir, spokoj.

Pogled na fasade

Tu nam je, nadomak ruke, i potpuno je besplatan. Može se pronaći u mnogočemu, samo ako se zastane na tren. Zato, barem jednom, dok kupujete u gradu, pogledajte i iznad, u fantastične priče ispričane na gradskim fasadama. Tamo, na uglu zagrebačke Gundulićeve i Masarykove, u kojima je pregršt prekrasnih dućana s cipelama, stoji, primjerice, jedna ljepotica veća od ijedne trgovine, sva u plavim pločicama. Kuća Kallina, tako se zove, po svome vlasniku, Josipu Kallini, pekaču keramičkih pločica s početka 20. stoljeća, koji je i svoj dom u centru grada odlučio obložiti pločicama kako bi reklamirao obrt.

U Teslinoj 7, među današnjim buticima, stajao je kiosk sestara Baković u kojem se sastajala i dogovarala skojevska mladež u II. svjetskom ratu, što je hrabru Zdenku i Rajku poslije stajalo života. Niže, u Gundulićevoj 29, stanovala je mala Lea Deutsch, hrvatska Shirley Temple, čudo od djeteta, Židovka koja je sa 16 godina skončala u vlaku za Auschwitz. Grad je prepun takvih priča, koje nas mogu, koje bi nas zapravo morale, učiniti boljim ljudima.

Moja djevojčica, makar joj je samo osam, zna sve o maloj Lei, njezinim fascinantnim nastupima u HNK prije onoga rata, zna sve i o sudbini koja je Leu zadesila. I zato moja djevojčica već sada zna da nam ne treba mnogo za sreću. Zavoljela je šetnje gradom zbog mojih priča o fasadama. U tim šetnjama od nas traži samo da joj, baš u prizemlju kuće Kallina, kupimo vafl s preljevom od karamele! Samo vafl, duge šetnje gradom, mnogo smijeha, i to da se mama i tata nikad ne svađaju – njezine su želje.