Je li maštanje 'zdravo'?

Znanstvenici su sanjarenje definirali kao odvajanje svjesne pozornosti od neposredne situacije ili zadatka. Sanjanje na javi može biti povezano sa stvarnošću – planiranjem rođendanske zabave ili pripremom za poslovni sastanak – ili može biti savršena bajka. Kad naš mozak nije zaokupljen hitnim zadacima, stavlja u pogon neuronsku mrežu posvećenu prisjećanju prošlih i zamišljanju budućih iskustava. Kad nam je uključena ta mreža, igramo se s pitanjima što bi bilo da smo nešto učinili drukčije ili da su okolnosti bile različite od onih kakve su bile u opipljivom svijetu.

Nerado priznajemo i sanjarenje u slobodno vrijeme, a kamoli na poslu ili u školi. Jer, donedavna je sanjarenje slovilo ne samo kao gubitak vremena nego i kao dokaz neurotičnosti. Stari udžbenici iz psihologije upozoravaju da „prekomjerno sanjarenje može dovesti do ludila“, a psihijatar Sigmund Freud sanjarenje je ocrtao infantilnim sredstvom za bježanje od svakodnevnih obaveza u svijet fantazije. Tijekom Prvog svjetskog rata, na liječničkom pregledu sposobnosti za službu u Američkoj vojsci, jedno od pitanja za regrute bilo je: „Sanjarite li često?“ Pozitivan odgovor za liječničku je komisiju ukazivao na neurotički poremećaj.

Sanjari 95 posto ljudi

Današnji su psihijatri i neuroznanstvenici ispravili nepravdu nanesenu ovom stanju uma, otkrivši da je vrludanje misli jedan od važnih alata za učenje, rješavanje problema i postizanje uspjeha. Da bi izračunali koliko sati dnevno sanjarimo, znanstvenici su razvili aplikaciju za iPhone, putem koje su kontaktirali 2250 dobrovoljaca u raznim terminima tijekom dana. Kad god bi ga kontaktirali istraživači, svaki je dobrovoljac javio čime se bavio u tom trenutku. Istraživanje je pokazalo da je „to“ čime su se dobrovoljci bavili u 30 posto vremena bio neki oblik sanjarenja! Uz to, devedeset pet posto ispitanika priznalo je da sanjari svakodnevno, kažu Daniel Gilbert i Matthew A. Killingsworth, psiholozi s harvardskog sveučilišta, koji su proveli istraživanje.

Iako mnogi još uvijek doživljavaju sanjarenje beskorisnim, ovi podaci nisu dokaz ljudske lijenosti, kažu znanstvenici. „Kad naš um ne bi vrludao, bili bismo neprestano zatočeni u onom što radimo u sadašnjem trenutku“, kaže Jonathan Schooler, psiholog s kalifornijskog sveučilišta u Santa Barbari. „No umjesto da budemo zatočeni, sposobni smo u mislima putovati kroz vrijeme i prostor. Tijekom maštanja, naše su misli doista nesputane.“

Kad god nam je pomalo dosadno, kad stvarni vanjski podražaji nisu dovoljni da nas angažiraju, prebacujemo se na istraživanje vlastitih asocijacija i alternativnih scenarija, koji postoje samo u našim mislima. Sanjarenje je vrelo iz kojeg izviru brojne korisne zamisli i ulaze u našu svijest.

Dvanaest minuta maštanja

Schooler i njegov kolega Benjamin Baird pozabavili su se načinima na koje sanjarenje može biti korisno. U tu svrhu, podvrgnuli su 145 studenata testu kreativnosti, poznatom kao test predlaganja neobičnih primjena. Zadatak im je bio predložiti neuobičajene primjene raznih svakodnevnih predmeta, kao što su čačkalica, vješalica ili cigla. Test je trajao dvije minute, nakon čega su svi dobili 12-minutnu stanku. Tijekom te stanke dobrovoljci su podijeljeni u tri skupine: jedna se odmarala u mirnoj sobi, druga je rješavala naporan zadatak u kojem je bila bitna kratkoročna memorija, a treća je morala raditi nešto toliko dosadno da sigurno navodi na sanjarenje. Nakon stanke, svi su dobrovoljci ponovno podvrgnuti testovima kreativnosti, uključujući još jednu rundu predlaganja neobičnih primjena za razne predmete.

U ovoj se fazi dogodilo ono najzanimljivije: studenti koji su tijekom stanke obavljali vrlo dosadan zadatak najbolje su riješili drugu rundu testova te su se dosjetili 41 posto više mogućih primjena za zadane predmete nego studenti iz ostalih dviju skupina. Pritom je važno naglasiti da dobrovoljci tijekom stanke nisu razmišljali o rješenjima budućih zadataka, jer nisu ni znali da će opet morati smišljati za što mogu služiti predmeti – to je bilo iznenađenje koje ih je čekalo nakon stanke.

„Ovo je dokaz da je tih 12 minuta sanjarenja omogućilo dobrovoljcima da budu još kreativniji i maštovitiji“, zaključio je Schooler. Nove su mogućnosti sazrijevale u njihovoj podsvijesti u vrijeme kad im je um nesputano lutao. Prema mišljenju znanstvenika, to znači da je moguće potaknuti kreativnost obavljanjem dosadnih i jednostavnih zadataka, koji spontano navode na sanjarenje. Takvi zadaci zahtijevaju taman onoliko pozornosti da ostanemo zaokupljeni njima, ali ostavljaju mozgu mnogo kapaciteta za umno vrludanje.PageBreak

Ne bi li namjerna usredotočenost na problem dala još bolje rezultate? Ne, kaže prof. Schooler. Dugotrajno fokusiranje doživljavamo kao obavezu i može se pojaviti otpor koji priječi izvođenje ispravnih zaključaka. Vrijednosti sanjarenja svjesni su u mnogim američkim kompanijama pa su u radnim prostorijama ugradili stolove za stolni tenis. Takva je igra, izvodi li se rekreativno, idealna za poticanje sanjarenja.

Trčanje, vožnja biciklom i duge kupke imaju sličan učinak, kao i – čitanje dugih romana iz realizma! Prof. Schooler u drugom je istraživanju otkrio da se studenti koji čitaju odabrane, osobito zamorne odlomke iz Tolstojeva Rata i mira odaju sanjarenju već nakon nekoliko sekundi. Iako Tolstoj ne bi bio ponosan da to čuje, možda je privlačnost ruskog realizma u njegovoj sposobnosti da navodi na sanjarenje. A tko sanjari, kreativniji je i spretniji u rješavanju problema.

„Ljudi većinom pretpostavljaju da će uspješnije obaviti posao ako se jako koncentriraju na njega. Ali to je često pogrešno. Ponekad je potrebno dopustiti umu da se odvoji od problema i da ,u pozadini’ obrađuje moguća rješenja“, poručio je Schooler. „Stoga nema razloga da se osjećamo krivima ako sanjarimo, jer tada osluškujemo one nove zamisli koje stvara naš nesvjesni um.“

Zašto svako sanjarenje nije jednako

No nije ni svako sanjaranje jednako. Schooler je u svojim istraživanjima otkrio da postoje dvije vrste sanjarenja. Prvi je tip onaj u kojem ljudi primijete da sanjare samo ako ih iz tog stanja prene istraživač. Drugi je tip sanjarenja onaj u kojem se ljudi uhvate da sanjare tijekom eksperimenta i sposobni su odmah pritisnuti gumb da o tome obavijeste istraživača. Prema rezultatima Schoolerovih istraživanja, samo potonji pojedinci pokazuju povećanu kreativnost kao rezultat sanjarenja. Njegov je zaključak da nije dovoljno samo sanjariti: treba zadržati dovoljno svjesnosti da, jednom kad počnete sanjati, možete sami sebe prekinuti kako biste uopće primijetili kreativnu misao.

Riječ sanjarenje nije slučajno srodna riječi sanjanje. Obje aktivnosti imaju sličnu funkciju – oslobađanje umnih potencijala. Njemački neuroznanstvenici Ullrich Wagner i Jan Born ustvrdili su da je lakše doći do rješenja složenih matematičkih zadataka ako se između dviju rundi rješavanja dobro odspava. Od dviju skupina ispitanika u istraživanju provedenom 2004. godine, oni koji su dobili nekoliko sati kako bi odspavali postigli su triput bolje rezultate od onih kojima je dan jednak broj sati da (budni) mozgaju o rješenjima.

Važno u razvoju djece

Djeca su najčešće žrtve prigovora starijih zbog popuštanja pozornosti. Brojnoj je djeci prilijepljena etiketa lijenih, a nekima je čak neopravdano dijagnosticiran poremećaj nedostatka pozornosti, iako je sanjarenje kod njih proces važan za razvoj osobnosti. Studija provedena u Novom Zelandu pokazala je da često sanjarenje u djece nije nužno znak psihičkog poremećaja, nego da je povezano s boljim poznavanjem jezika i uspjehom u školi. Psiholozi Jerome i Dorothy Singer poručili su roditeljima da se ne brinu ako njihova djeca „razgovaraju“ sa zamišljenim prijateljima, što je uobičajen odraz dječjeg sanjarenja.

Takve igre pomažu djeci da shvate složene emocije i situacije s kojima se susreću u stvarnosti te da se pripreme za uključivanje u međuljudske odnose. Mnoga djeca koja sanjare posvećuju pozornost obavezama kada je potrebno, i to čine naoružana dodatnim zamislima koje im je podarila njihova nesputana podsvijest. Zato ne obeshrabrujte dijete kojemu povremeno misli odlutaju u njegov svijet. Dijete koje mnogo sanjari moglo bi biti budući znanstvenik, pisac, skladatelj ili pronicljivi poduzetnik. Istraživanja su, naime, pokazala da ljudi koji često sanjare tijekom izvršavanja jednostavnih zadataka imaju veći kapacitet radne memorije. A radna je memorija mentalni prostor koji nam omogućava da radimo više stvari odjednom i važna je za uspjeh.

„Pustiti um da odluta je lako“, napomenuo je Schooler u intervjuu Boston Globeu. „Teže je pritom održati dovoljno svjesnosti da bismo mogli zaustaviti maštanje i vratiti se u stvarnost onog trenutka kad smo uočili da nam je na pamet pala dobra zamisao.“ Kako biste se okoristili blagodatima sanjarenja, u svoj raspored uplanirajte vrijeme za maštanje; dok sanjarite, vježbajte svjesnost pa uvijek pri ruci imajte notes i olovku ili mobitel u koji ćete pribilježiti ono čega ste se dosjetili. Jer, to je stanje u kojem iz našeg intelektualnog vrela izvire najviše ideja.