Dalaj lama i Majka Tereza
Postoji bezbroj priča o osobnom rastu i transformaciji koje je potaknula prisutnost duhovnih vođa. Prije nekoliko je godina Dalaj lama održao govor u njujorškom Central Parku. Iako je govor počinjao u deset sati ujutro, tisuće i tisuće ljudi ustale su prije svitanja te u park stigle već u pet ujutro kako bi zauzeli dobro mjesto. Svi su željeli sjediti što bliže pozornici, i svi su činili sve kako bi u tome i uspjeli. Zrak je bio nabijen negativnim natjecateljskim nabojem. No nakon što su sat vremena slušali Dalaj lamu, atmosfera se potpuno promijenila. Prisutni su postali slika i prilika pažljivosti i obzira, skupljali su otpatke oko sebe te se jedni drugima micali s puta.
Kad su jednog čovjeka koji je pomagao beskućnicima u Washingtonu u intervjuu pitali kako je došao na ideju da pomaže drugima, ispričao je da je sve počelo kad je tijekom posjeta Majke Tereze američkoj prijestolnici dobio zadatak da je izvede na pozornicu. Dok ju je pratio uza stube, ta niska starija gospođa blago ga je udarila šakom po grudima i pitala: „A što ti činiš?“ To je bilo dovoljno da ga transportira iz svijeta u kojem je bio obuzet sobom u neki novi svijet, ispunjen obzirom i voljom da pomogne drugima.
Takvih je primjera mnogo. Ako promatrate publiku Sri Sri Ravi Shankara, osnivača udruge Umijeće življenja, primijetit ćete kako se lica koja su donedavno bila prekrivena oblakom stresa, tuge ili bijesa transformiraju u lijepa, nevina i ponovno mladolika. Veliki međunarodni duhovni vođe poput njega ljudi su koji nam na vlastitom primjeru pokazuju kakvi bismo trebali biti. I više od toga: to su ljudi koji nas transformiraju pomoću svojeg vlastitog bića – ljudi koje možemo nazvati avatarima.
Na sanskrtu „avatar“ znači utjelovljenje božanstva, odnosno inkarnacija boga Višnua koji silazi na zemlju. Tijekom osamdesetih tu je riječ prisvojila računalna zajednica kako bi njome označila naš alter ego u virtualnom svijetu. Prije nekoliko godina film Jamesa Camerona udomaćio je tu riječ u našim rječnicima, pa sad kad je izgovaramo pomislimo na mladog vojnika u invalidskim kolicima koji se pomoću svojeg avatara transformira u sasvim novo biće. Zapravo je prava definicija kombinacija tih ideja.
Avatar je osoba koja za nas predstavlja božanstvo – i koja nas približava božanskom. Ipak, veliki avatari svoju ulogu vide drukčije. Kao što kaže Sri Sri Ravi Shankar: „U koga se god zaljubimo, u stvari se zaljubljujemo sami u sebe.“ Drugim riječima, uloga je avatara da nam pokaže vlastitu unutarnju ljepotu.
Koga izabrati da nas vodi?
Na osobnoj razini, avatar može biti naša majka, naš prijatelj, naš duhovni učitelj ili sveta figura koja nas pokreće. Njegove ili njezine misli i djela neprestano nas nadahnjuju, podižu nam razinu energije i – što je najvažnije – pružaju utočište, osjećaj mira, podrške i osobnog rasta. U Indiji se smatra da je odanost duhovnom učitelju proporcionalna s učiteljevom potpunom posvećenošću individualnom rastu svog sljedbenika. Drugim riječima, ta bi nas veza trebala približiti samima sebi. Ali sve to dovodi i do nekih pitanja: što ti avatari ili učitelji zaista rade s nama ili za nas? Kako taj proces funkcionira? I naposljetku: koga bismo trebali izabrati da nas vodi?
Zapadnjačku nepovjerljivost djelomice objašnjava to što su mnogi duhovni učitelji zloupotrijebili svoju posebnu ulogu. Mjesta poput Zen centra San Fancisco ili Centra za zdravlje i jogu Kripalu u Massachusettsu bila su poprišta toliko velikih skandala da bi se o njima mogla napisati knjiga. I, naravno, svi smo svjesni sličnih nemilih događaja u zapadnjačkim institucijama poput Katoličke crkve koji i danas pune stranice novina. Gdje ljudi imaju veliku moć, uvijek postoji opasnost da je zloupotrijebe.
Drugi je razlog određene gurufobičnosti našeg društva kulturološke prirode. Psiholozi koji istražuju kulturne razlike naglašavaju ključnu razliku između istočnjačke i zapadnjačke kulture: mi zapadnjaci više volimo pristup životu tipa „napravi sam“ te imamo horizontalnu društvenu strukturu, dok su istočnjaci međusobno jače povezani unutar zajednice i za njih je uobičajena vertikalna ili hijerarhijska struktura u društvu. Na Istoku postoji duboko razumijevanje činjenice da u duhovnoj sferi samo budna osoba može probuditi usnule. Na Zapadu je malo nas spremno priznati da smo se uspavali.
Ironično je što usprkos našem nedostatku posvećenosti naše društvo slavi bezbrojne „gurue“. Imamo gurue za kućanstvo poput Marthe Stewart, gurue za samopomoć poput Opre Winfrey, ljude poput Donalda Trumpa kojeg nazivamo guruom za nekretnine, Madonnu za glazbu i mnoge druge. Tim poznatim osobama poklanjamo ljubav, obožavanje, pažnju, da i ne spominjemo činjenicu kako im dajemo ogromnu moć i bogatstvo koje im omogućuje da rade što god požele. Nije stoga čudno što su tabloidi najčitaniji tiskani mediji na svjetskoj razini – živimo u svijetu posvećenom poznatim osobama.
Poznate osobe zamijenile duhovne vođe
Načelno većina nas razumije koliko je dobro vodstvo važno u drugim životnim sferama. Da bismo postigli cilj na bilo kojem području – bilo da je u pitanju doktorat iz ekonomije ili zlatna medalja na Olimpijskim igrama – znamo da nam je nužna stručna pomoć. No na Zapadu ideja duhovnog učitelja često ostavlja gorak okus u ustima. U stvari su poznate osobe, profesori i stručnjaci za samopomoć zamijenili duhovne vođe. Njih pitamo kako da živimo dobar život, i oni nas često pogrešno navode. Jer nekoliko knjiga na listi bestselera nije predispozicija za postizanje duhovnog mira.
Pokušajte načiniti jednostavan eksperiment. Pomislite na osobu koja vam nije najomiljenija na svijetu. Mislite na nju jednu minutu. Zatim razmislite o tome kako se osjećate. Vjerojatno ćete vam biti nelagodno, a misli o toj osobi izazvat će i dodatne, s njom povezane brige. Potom zastanite i pomislite na nekoga komu se zaista divite. Zamislite tu osobu u potpunosti i dopustite da sve njezine kvalitete i osjećaji ispune vaš um. Vjerojatno ćete se početi osjećati opuštenije i sretnije.
Potom razmislite o tome koliko vam se često po glavi vrte oni koje ne volite umjesto da u um pustite one kojima se divite. Mnogi provode više vremena razmišljajući o onima prvima. I istraživanja pokazuju da se naši umovi češće usredotočuju na ono negativno. A usmjeravanjem pozornosti na ljude koji nam smetaju – i aktiviranjem moždanih mreža koje su povezane s negativnim ljudima – sve više postajemo poput njih. S druge strane, usmjeravanje pozornosti na avatare aktivira sasvim drugu mrežu neurona te nam pomaže da potaknemo i ostvarimo njihove kvalitete u samima sebi.
I dok prizivanje vlastitog avatara u misli može biti korisno, njegova fizička prisutnost može imati sposobnost transformacije iz razloga koje znanost tek sad počinje otkrivati. Jedan od tih razloga mogao bi biti povezan s otkrićem moždanih „zrcalnih neurona“. Tijekom ranih devedesetih znanstvenici u Italiji primijetili su da bi se majmunu koji promatra čovjeka kako liže sladoled neuroni u motoričkom korteksu aktivirali kao da i sam čini isto. I ljudska bića imaju tu vrstu neurona pa nam ovo otkriće govori da, kad god smo prisutni dok netko nešto čini, njegovu akciju zrcalimo i u svojem mozgu.
Ti neuroni mogu biti uzrok empatična grča u trbuhu kad gledamo dok se netko muči na bilo koji način. Druga istraživanja pokazuju da promatranje nekoga kako se smije aktivira mišiće za smijanje na našim licima. Studije otkrivaju i da dolazimo do višeg stanja svijesti kad prisustvujemo visokomoralnim činovima (primjerice, vidimo nekog tko se žrtvuje da bi pomogao drugome). Po istoj logici, kad sjedimo uz posvećenu osobu – i kad smo u potpunosti otvoreni prema njoj – naši zrcalni neuroni mogu nam omogućiti da je oponašamo te da se i sami približimo stanju blaženstva u kojem se ta osoba nalazi.
Sri Sri Ravi Shankar to jako dobro objašnjava: „Kad usmjerite svoju pozornost ili um na prosvijetljenu osobu, vaša svijest postaje sve življa i sve ispunjenija svjetlošću.“ Učitelj može biti poput avatara našeg idealnog ja. Drugim riječima, više nego sebe samog, učitelj bi trebao predstavljati naš osobni potencijal.
Vjera vas je izliječila
Skeneri mozga pokazuju da su liječnici manje emotivni od drugih kad gledaju osobu ubodenu iglom, što pokazuje da možemo trenirati svoje zrcalne neurone da manje reagiraju. Postoje vrlo praktični razlozi da u svakodnevici zaštitimo svoje osjećaje i reakcije. No prisutnost avatara pruža nam sigurnost, mjesto na kojem možemo spustiti svoje ograde i prepustiti se. To komu se ili čemu prepuštamo može biti manje važno od osjećaja posvećenosti.
To je prilika da se opustimo, da prestanemo biti usredotočeni isključivo na sebe same, što nas ograničava, te da dopustimo svojoj svijesti da se proširi na neko ljepše mjesto u kojem vladaju mudrost, ljubav i posvećenost. Biblija navodi riječi Isusa Krista: „Vjera vas je izliječila.“ Ljepota koja teče između srca i uma sljedbenika i njihovih gurua ima potencijal da stvori promjenu, možda veći i od samog duhovnog učitelja.
.png)
.png)
