Hula-hup, lijek za slomljeno srce

Golemi plavi plus

Na prvi smo ultrazvuk otišli prerano. Nije se vidjelo ništa osim gestacijske vrećice, čiju smo sličicu ponosno pokazivali svakome. Osjećala sam se nepobjedivo! Šetnje su se pretvorile u ponosno marširanje uz pokušaje da kroz slojeve tople odjeće svima pokažem svoj gotovo nevidljivi trbuh.

Nismo čuli srce

Tada je došao 4. siječanj. Nismo čuli srce. Možda je neka pogreška. Možda smo pogrešno izračunali. Možda... Još smo se neko vrijeme nadali, računali, pitali zašto, vadili krv, pratili brojke, ali sve je završilo jednog prilično sunčanog siječanjskog dana groznim iskustvom zvanim kiretaža.

Moja je obitelj izrazito brižna. Nisam ih željela pretjerano opterećivati svojim stanjem.
On i ja neko smo vrijeme zajedno bili tužni. No najveću potporu i razumijevanje dobivala sam od ljudi koje zapravo nisam ni poznavala. Još u onim sretnim danima priključila sam se jednom od foruma za mame i bebe te sam tamo stvorila lijep krug poznanstava. Dio djevojaka i žena mogao je, nažalost, u potpunosti shvatiti moju neopisivu tugu. Pomalo je ružno, ali i utješno kad znaš da nisi jedini. Shvaćala sam da je moje iskustvo zapravo jedno od manje šokantnih i tragičnih. Suze su se polako pretvarale u smijeh, no smisao je i dalje nekako nedostajao.

Vrtnja me ispunjavala na sulude načine

Tada se pojavila ona. Forumsko ime bilo joj je Lucky Day i otvorila je temu o zabavnom načinu vježbanja pomoću hula-hupa. Kako sam kod kuće imala jedan primjerak, počela sam se malo igrati.
„Malo igre“ ubrzo je preraslo u hupanje po pet sati dnevno. Nisam mogla stati!
Život mi se vrtio oko otkrivanja novih pokreta i traženja adekvatnog materijala za izradu pravog hupa za odrasle.

Osjećaj je bio fenomenalan, vrtnja koluta ispunjavala me na sulude načine: praznila se sva godinama nakupljana energija koja je čučala u mom tijelu, sreća i osjećaj oslobađanja od grčenja mišića uslijed dugogodišnjih napadaja panike bili su i još uvijek jesu neopisivi, vratila mi se vjera u svoje tijelo nakon misli kako ono nije dovoljno sposobno, jako i sigurno da sačuva vlastito dijete. Šetnje su mi opet postale ponosno marširanje, ovoga puta s hupom. Ponovno sam počela voljeti sebe. Počela sam vjerovati da mogu sve što poželim. Kroz igru. Smijući se. Osjećaj je bio i jest fantastičan!

Prvi nastup

Polako sam počela vjerovati da se ništa nije dogodilo slučajno... Moje uvjerenje postajalo je sve jače. Mala duša došla je na trenutak u naš život kako bi mi pokazala put kojim bih mogla krenuti. Danas još čvršće vjerujem u to.

Nakon početnog igranja s hula-hupom stvari su se počele odvijati same. Počela sam izrađivati hupove. Zvali su me da održim radionicu hupanja na jednom festivalu. Kako volim igru brojeva, datum mi je bio znakovit: 7. 7. ‘07. Nespretno sam objašnjavala pokrete i uživala u beskrajnom veselju ljudi koji su, nakon kratkog napora, uspijevali napraviti određeni pokret. Ubrzo sam dobila ponudu za prvi nastup, i to na samom zagrebačkom Trgu bana Jelačića! Zamalo sam se srušila od treme i straha, ali uspjela sam! Pobijedila sam samu sebe!PageBreak

Kako se godinama borim s napadajima panike, hupanje mi je pomoglo da, uza svu onu tugu zbog gubitka bebe, naučim pobijediti samu sebe u situacijama u koje se inače ne bih ni dovela.

Hupanje me tjeralo da se družim, da izlazim, da učim druge. Tjeralo me da se izvučem iz životne kolotečine koja mi je ubijala duh, da se suočim sa samom sobom, sa svijetom, sa svojim strahovima. Strahom od prevelike gužve, javnog nastupa, neuspjeha, zatvorenih prostora – straha od straha. Da bih upoznala ljude s onim što radim, morala sam ih prevladati. Željela sam. Zato sam hupala svagdje – na mjestima prepunim ljudi, u zatvorenim prostorima, gdje god. Strahovi su se polako topili.

Najslađe je bilo riješiti se straha od neuspjeha. Danas ne vjerujem u neuspjeh. Kada ne možeš napraviti neki novi pokret, to znači da još nisi dovoljno fizički i mentalno spreman pa trebaš početi vježbati nešto lakše. Bitno je vratiti se stepenicu niže. To je primjenjivo u svim područjima života. Ako ne ide sad, ne znači da neće ići poslije, čak i kad nam se čini da je to nemoguće. Pogreške u hupanju, kao i u životu, slatki su mali učitelji koje moramo naučiti cijeniti.

U zaštićenom prostoru šarenog koluta

Hupajući kod kuće, postala bih toliko usredotočena na vrtnju da nakon kratkog vremena ne bi postojalo ništa drugo osim sadašnjeg trenutka u zaštićenom prostoru šarenog koluta.

Katkad mi je vrtnja bila prilika za razmišljanje, razrješavanje, otpuštanje. Koji put su to bile napete situacije s posla, nedavna svađa, davna pogreška, misli koje jednostavno isplivaju niotkuda. Usredotočenost koju sam postigla hupajući omogućuje mi jasan pogled na misao koja je isplivala i kockice se jednostavno poslože. To je iskustvo teško opisati riječima.

Bez obzira na to što zvuči kao da je sve bilo super u mom životu, on je ipak bio pomalo kontradiktoran. S jedne je strane postojao hup popraćen velikom količinom sreće koju sam sada mogla prenositi drugima, a s druge golema frustracija zbog posla koji nisam voljela i na kojem se nisam osjećala ugodno.

Atmosfera na poslu

Nije taj posao, administracija u jednoj građevinskoj tvrtki, bio toliko težak koliko mi je sama atmosfera i prilično monoton i nimalo kreativan posao ubijao duh. Tijekom godina sjedenja u uredu s grčem u želucu, počela sam se tješiti hranom, a počela sam primjećivati i aritmije. Kilogrami su mi se gomilali, srce je preskakalo, negativni komentari šefice srozavali su mi samopouzdanje, a put do posla pretvarao se u zamišljene dijaloge i razmatranje načina na koje dajem otkaz.

Kako sam zbog posla i atmosfere u uredu bila slomljena, moja vrtnja hupa postala je nešto rjeđa. Vodila sam školu plesa s hula-hupom dva puta tjedno, odvajala od svoje i muževe plaće za najam dvorane, sve je nekako bilo na rubu. No nešto mi nije dalo da odustanem.

Prije godinu i pol dobila sam otkaz. Nekoliko mjeseci poslije unajmili smo dvoranu koja je samo naša, 24 sata dnevno! U idućih nekoliko mjeseci ponovno sam počela potpuno uživati u hupanju. U četiri mjeseca izgubila sam šest kilograma, bez ikakve dijete.

Aritmije, koje su mi uzrokovale otežano disanje i bol u prsima te su slabile moje srce, znatno su se smanjile. Srce mi je prije „preskakalo“ 13.000 puta u jednom danu, a na posljednjem pregledu broj preskoka pao je na samo 3000. No najveće zadovoljstvo pričinja mi činjenica što sam sad učiteljica plesa s hula-hupom s punim radnim vremenom. Makar je to još uvijek volonterski, zaista vjerujem da ću uskoro moći reći kako je to moj posao.

Aktivnost u kojoj oboje uživamo

Obožavam podučavati. Obožavam kad mi netko dođe sa stavom „ja to ne mogu“, a ja ga razuvjerim. Obožavam gledati izraz lica nekog tko uspije izvesti kompliciran pokret. Obožavam smijeh i igru koja se razvija tijekom sata, razgovore prije i nakon sata, kao što obožavam slušati priče o tome kako hup mijenja život.

Nisu to uvijek velike stvari, no i maleno poboljšanje koordinacije, snage ili usredotočenosti vrijedan je pomak u današnjem načinu života. Vrlo često hupanje ljudima postane omiljeni način opuštanja, otpuštanja stresa i vježbanja.
Zahvalna sam na činjenici što sve to radim s mužem koji mi je golema potpora; što imamo zajedničku aktivnost u kojoj oboje uživamo, u kojoj se međusobno poučavamo. A najviše mi znači ono „hvala!“ koje mi ponekad upute moje drage polaznice. Od te male-velike riječi srce mi naraste kao kuća.

Hvala malenom srcu

No da premotam na početak ove priče. Na četvrti dan mjeseca siječnja, kada nisam čula maleno srce. Maleno srce koje mi je pokazalo put kojim mogu krenuti. Smisao koji je na trenutak bio nevidljiv postao je golem.

Ne samo da s hupom pomažem sebi, učim živjeti u sadašnjem trenutku, voljeti svoje tijelo i biti izrazito ponosna na taj genijalni sustav koji mi omogućuje da izvedem naizgled neizvedivo, da se izazivam, da se borim s malim glasom koji mi ponekad govori da odustanem, da te spoznaje preslikam na sve životne situacije – nego sve to imam priliku prenijeti drugima. Imam priliku ponuditi im alat i vještinu koji podižu kvalitetu života. Mogu im pokazati kako da istodobno prihvate i svladaju same sebe, kako da probiju vlastite granice, kako da uspiju u nečemu za što su mislili da nikad neće moći. Njihovim učenjem i uočavanjem ponovno učim i ja.

I tako u krug. U šareni, plastični krug koji briše granice, stapa boje, vodi nas u „sada i ovdje“. U krug koji mi je omogućio da ipak čujem ono malo srce s početka priče, i to svaki put kada uzmem hula-hup u ruke. Hvala ti, maleno srce!