Oni me vole, a ne mrze

Jednom mi je prilikom prijateljica, operna pjevačica, odala tajnu kako se oslobodila straha od izlaska pred publiku. Formula je bila vrlo jednostavna: „Shvatila sam da me publika voli, a ne mrzi! Oni dolaze uživati, a ne kritizirati me!“ Istina, većina ljudi ide gledati operu zato što to vole i zato što žele neko vrijedno iskustvo. Samo je mali broj onih koji idu s namjerom da s palcem na bradi i kažiprstom na obrazu detektiraju pogreške i nesigurnosti. To su uglavnom oni koji od kritiziranja žive – kritičari.

Iako je svoju formulu mogla svesti na samo dvije rečenice, mojoj prijateljici trebalo je mnogo vremena da se na ovaj način otvori svojoj publici. A kada se otvorila, iz nje je krenula bujica osjećaja koji su njezino pjevanje podignuli na jednu sasvim novu razinu. Napokon je pjevala spontano. Sva uvježbana tehnika napokon je došla do punog izražaja, i to samo zato što je bila nošena snagom spontanosti, snagom svog prirodnog emotivnog tijeka.

Spontanost ukroćena od djetinjstva

Svi ste vjerojatno čuli za onu krilaticu go with the flow (prepustite se tijeku). Spontanost je upravo to – tijek. Neprekinuti tijek pokreta, misli, osjećaja – bez zastoja, bez unutarnjih barikada, sabotera, analiza. Moja je prijateljica u tako malo riječi uspjela sažeti bit spontanosti. Kada vas netko s druge strane prihvaća, kada se ne bojite kritike ili odbacivanja, spontanost se lako izražava.

Međutim, problem je u tome što zabrane na spontanost i izražavanje emocija bližnjih, naročito roditelja, često dolaze prilično rano. Mnogim roditeljima dječja spontanost bude previše, smeta im, teško im je nositi se s dječjom impulzivnošću jer su i sami emotivno nestabilni, opterećeni i imaju mnogo problema.

Spontane osobe ulijevaju povjerenje

Osim toga, tu je i problem društva. Čak i ako ste odrasli u obitelji u kojoj vas nisu previše „krotili“, teško je ostati spontan u trenucima kada društvo ili poslovno okruženje odbacuje, kritizira i umanjuje vašu vrijednost. Kako biti spontan, ako je vaša spontana reakcija odbačena ili etiketirana kao „loša“, „bezvrijedna“ ili „glupa“? To je nemoguće. Zato dolazi do povlačenja u sebe, promišljenosti, a nerijetko i pokušaja imitiranja spontanosti, što redovito izgleda još nespretnije.

Ljudi uglavnom vole spontane ljude jer im ulijevaju povjerenje. Kada se ponašate nepromišljeno, kada druga osoba ima osjećaj da samo izražavate sebe takvi kakvi jeste, i ona dobiva neku vrstu podsvjesnog dopuštenja da smije biti spontana, da se može opustiti i dopustiti si da tu i tamo kaže nešto blesavo ili previše iskreno. Iako nema nikakvog jamstva da vas spontana osoba neće iznevjeriti. Može vas, primjerice, vrlo spontano iza leđa prvom prilikom početi ogovarati.

Misaona kontrola

Što je, dakle, ono što zaustavlja tijek? Kontrola. Misaona kontrola. Poruke iz glave: ovo ne, ovo da, ovako ne, ovako da. Opterećeni tim mentalnim smjernicama, ljudi često postaju „previše kontrolirani“, previše analitični, puni misaonih ograda. Naravno, spontani tijek emocija ne može se izraziti ako prije toga mora proći kroz labirint misli pa postaje nalik vodi stajaćici – stalno isto sivo stanje, s povremenim padovima u tamnije nijanse.

S druge strane, tu su ljudi koji su previše spontani. Zar je i to moguće? Da, moguće je i sigurno poznajete i nekog takvog. To su ljudi koji su okupirani sobom i koji će vam bez cenzure sve ispričati, ali vas kao osobu uopće neće primijetiti. Zapravo, nećete ih zanimati. Njihova je spontanost opterećujuća, ne da vam disati i, čak ako pričaju samo o pozitivnim i lijepim stvarima, komunikacija s njima u vama ne stvara pozitivne i lijepe osjećaje. Ispod takve spontanosti krije se vapaj za pažnjom, snažna potreba da ih netko doživi, što dovodi do toga da oni ne doživljavaju druge.

Spontanost nije samo dobra ili loša. Ne možemo je svrstati u jednu od tih dviju ladica. Netko može vrlo spontano plesati, kao što netko drugi vrlo spontano može nekoga prebiti. Na spontanost ponajprije možemo gledati kao na unutarnje dopuštenje na emociju, na izražavanje svog trenutačnog stanja takvog kakvo jest, bez dodatnih umnih intervencija i korekcija.PageBreak

žena
Marko Grubišić žena
Biti odrastao ne znači izgubiti spontanost

Većini ljudi u odrasloj dobi nedostaje spontanosti. Neki je dijelom izgube pa mogu biti spontani samo s najbližima ili kada malo popiju, a neki je sasvim izgube pa im se život svede na „odrađivanje“ unutar krutih granica koje čine svakodnevnu rutinu. Mnogi smatraju da „biti odrastao“ znači upravo to – izgubiti svoju spontanost i pomiriti se s tim da je više nikada neće ni imati.

Takvi vrlo često kod djeteta ili partnera pokušavaju suzbiti, ograničiti spontanost, odnosno podrezati krila, kako kažu, za njihovo dobro, da bi ih učinili zrelijima ili pametnijima, a zapravo su oni ti koji ne mogu podnijeti da se netko pokraj njih osjeća slobodno i zaigrano jer su sami mrzovoljni i sputani. Ako uza se imate nekog takvog, a želite zadržati i njegovati svoju spontanost, nema vam druge nego ga se, što je više moguće, klonite da biste zaštitili svoje osjećaje i zadržali osjećaj da svoju spontanost možete slobodno izražavati.

Imate li svoju pozitivnu ludost?

Osim toga, da biste njegovali i zadržali spontanost, toplo preporučujem da prakticirate svoju osobnu pozitivnu ludost. Što to znači? Najprije ću objasniti na primjeru lika iz Pirandellove priče Kolica. Taj je lik po karakteru bio prilično „kockast“, siv – radio je u uredu i obavljao krajnje dosadan šefovski posao, ali je zato svaki dan u određeno vrijeme zaključavao vrata i svog mačka, koji je bio s njim u uredu, hvatao ga za stražnje noge i tjerao da hoda na prednjim šapama. To su bila njegova „kolica“.

Iako je ovaj primjer prilično bizaran (ipak je to primjer iz književnosti), da bi održao tu svoju rigidnu strukturu ličnosti, morao je imati neki ispušni ventil, morao je imati neku svoju ludost koja mu je svijet vraćala u ravnotežu. Kada bi tako nešto radila neka spontana osoba u svom dvorištu, to bi nalikovalo na igru, ali kada je riječ o ukočenom šefu koji paranoično zaključava vrata svog ureda, onda je to potpuno drukčije.

Koja je vaša pozitivna ludost? Kreveljenje pred ogledalom? Pjevanje i vrištanje na sav glas dok se vozite u autu? Trčanje na kiši? Imate li svoju pozitivnu ludost ili ste s vremenom naučili da je to neprihvatljivo, nepotrebno, neefikasno ili nenormalno?

Gdje se krije saboter

Spontanost je nemoguće proizvesti. Moguće ju je samo osloboditi. Kako? To ovisi o onome što je zagušilo vašu spontanost. Životni partner koji vas stalno kontrolira ili vrijeđa? Krut odgoj koji vas je učinio suviše mirnima i pristojnima? Pritisak da stalno morate biti efikasni, zarađivati i raditi samo ono što je korisno jer je to jedino što vrijedi?

Sabotera vaše spontanosti može biti zaista mnogo i da biste se trajno sljubili sa svojim nesvjesnim, koji je glavni akter u spontanim reakcijama, potreban je višeslojni rad na prihvaćanju i izražavanju osjećaja. Ono što na svakodnevnoj razini možete napraviti da biste si dali više prostora za otkrivanje i izražavanje svoje spontanosti jest – što češće činiti suprotno od onoga što vam nalaže ograničavajući glas uma.
Primjerice, ako vam glas razuma kaže da ne idete skakati u more sa stijene jer ste za to prestari, jer biste mogli uganuti zglob ili zato što ćete biti u središtu pozornosti, a izgledat ćete nespretno – ipak odlučite skočiti!

Možda u tom prvom skoku nećete toliko uživati, ali ćete si dati poruku da smijete, da mentalna ograničenja nisu toliko važna, da nisu uspjela ugušiti vašu spontanu želju da skočite. Ili, ako vam glas razuma kaže da dok se igrate sa svojom djecom u pješčaniku izgledate blesavo, nezrelo i „što ako naiđe netko iz vaše tvrtke pa vas vidi tako prljave i opuštene“, ne slušajte ga. Ne vjerujte samo tako svojim mislima. One su u velikoj mjeri naučene i vjerovanje u njih često se kosi s vjerovanjem u svoje osjećaje. Pustite da vas djeca ponesu – vlastita ili prijateljičina, svejedno. Prepuštanje spontanosti koju izražava dijete brz je prečac do vlastite spontanosti.

Dijete u vama

S druge strane, ako vam razum kaže da spontano ne potrošite nekoliko tisuća kuna na šoping jer su vam ormari već puni, poslušajte ga! Opet naglašavam da spontanost nije samo dobra ili samo loša. Ona je u službi vašeg unutarnjeg djeteta koje će, ako se naviknulo umjesto ljubavi dobivati novac ili stvari, lako uzletjeti prema tom „izvoru ljubavi“ koji na trenutak ispuni prazninu, a nakon toga učini je još bolnijom. Spontanost radi za vas kada je dijete u vama oslobođeno od potisnutih osjećaja, kada su njegove povrede zacijeljene i kada ima dopuštenje da se izrazi.

Eksperimentirajte, igrajte se, prepoznajte trenutak kada vas nešto zakoči. To „nešto“ najčešće je misao. Ili, ako osjećate tu blokadu na tjelesnoj razini, pokušajte joj dati glas – što vam ta blokada poručuje? Ne smiješ? Pogriješit ćeš? Povrijedit ćeš se? Kad god je to moguće i kad god to nije vođeno impulzivnim potrebama povrijeđenog unutarnjeg djeteta, dajte svojoj spontanosti prednost nad ogradama koje joj nameće diktatura uma.

Pustite je da se izrazi vašom pozitivnom ludošću, pustite je da divlja, da vas povede izvan poznatih granica i da vas prisjeti na poznati, prirodni sjaj sebe od nekada.