iPoremećaj

Ako ste kao većina, onda i vi dok sjedite u kafiću svakih nekoliko minuta pogledavate na mobitel. Štoviše, kad se osvrnete, uviđate da i drugi gledaju svoje mobitele, pametne telefone ili tablete. Da im to bude jednostavnije, drže te napravice na stolu, da im se nađu pri ruci. Neki i dvije.

Očito, druženje s tehnološkim napravama nije ni zabranjeno ni neuobičajeno, ali što ako to ponašanje uzrokuje bolest? Ili ako je ono posljedica bolesti? To tvrde brojni psiholozi i psihijatri širom svijeta, a među njima i dr. Larry Rosen, koji je napisao u SAD-u vrlo popularnu knjigu iDisorder: Understanding our obsession with technology and overcoming its hold on us (iPoremećaj: kako razumjeti našu opsjednutost tehnologijom i osloboditi se njenog stiska). Rosenova kovanica iPoremećaj može se tumačiti kao poremećaj izazvan informatičkom tehnologijom.

Za Rosena nema dvojbe: moderna telekomunikacijska i multimedijska tehnologija sposobna je prouzročiti ili pogoršati zdravstvene probleme, kao što su anksiozni ili depresivni poremećaji. Dapače, veli on, već je i sama ovisnost o spomenutoj tehnologiji vrsta mentalne bolesti koju treba što ranije prepoznati i liječiti da svojim žrtvama ne naruši život.

Kiberhondrija

„Suočeni smo s novim poremećajem, koji objedinjuje značajke brojnih psiholoških boljki i potječe od načina na koji se odnosimo prema tehnologiji i medijima“, napisao je. A psihološke boljke čije značajke uključuje iPoremećaj su društvena fobija, opsesivno-kompulzivni poremećaj, narcistički poremećaj, depresija, manična depresija, hipohondrija i drugi.   

Kalifornijski je psiholog možda u pravu. Tko osjeća tjeskobu i uznemirenost kad mu omiljeni uređaj nije dostupan, kad mu je iscurila baterija ili kad se ne može spojiti na internet, ima simptome anksioznog poremećaja. Nekome dulja odvojenost od mobitela ili računala stvara potištenost i tugu, što su pak simptomi depresije.

Narcistički poremećaj

Onaj pak tko svakodnevno na društvenim mrežama objavljuje svoje fotografije u „značajnim“ životnim situacijama (na tulumu, u šopingu ili pred ogledalom), svakih par sati izvješćuje znance o svojim aktivnostima i provjerava koliko je lajkova dobio, iskazuje obilježja narcističkog poremećaja u sprezi s opsesivno-kompulzivnim. U težim slučajevima može trpjeti više tegoba istodobno, što mu otežava funkcioniranje i na privatnom i na profesionalnom planu.

Dostupnost medicinskih sadržaja na internetu može pomoći razumnijim i hladnokrvnijim korisnicima, ali i izbezumiti one koji su prijemčivi na negativnu sugestiju. I učiniti ih „kiberhondrima“ ili računalnim hipohondrima, kako ih naziva dr. Rosen. Donedavna su ljudi bili donekle zaštićeni od hipohondrije, jer je listanje debelih i teških medicinskih knjiga sporo i naporno. No medicinski sadržaji na internetu dostupni su u tren oka. Nažalost, laici slabo razumiju stručnu terminologiju, a mnogi su internetski članci o zdravlju proturječni ili neistiniti. To korisnike navodi da pogrešno dijagnosticiraju, liječe se na svoju ruku i stvore si nove tegobe.

Kako nas mijenja Google

Svakodnevna, učestala upotreba tehnologije može dugoročno utjecati čak i na funkciju i strukturu mozga, a neki od utjecaja mogu biti štetni za uspjeh u obrazovanju i poslu. Jedno je istraživanje pokazalo da se kod redovnih posjetitelja interneta javlja tzv. Googleov efekt. On se sastoji od nesposobnosti pamćenja podataka zbog pretpostavke da su svi podaci dostupni na internetskim tražilicama ili na računalima.

Istraživači sa Sveučilišta Columbia pod vodstvom Betsy Sparrow u pokusima provedenima 2011. utvrdili su da ljudi zaboravljaju podatke smatraju li da će ih po potrebi lako pronaći na internetu ili u vlastitom računalu. S druge strane, bolje pamte podatke ako vjeruju da će biti izbrisani ili postati nedostupni na drugi način. Također, pokazalo se da korisnici interneta i računala bolje pamte gdje su pohranjeni traženi podaci, nego same podatke. „Tehnologija stvara mentalnu ovisnost o trenutnom pristupu informacijama“, zaključili su istraživači.PageBreak

Izvjestitelj ili „jazvjestitelj“?

Iz Rosenove knjige doznajemo mnogo intrigantnih znanstvenih pretpostavki i činjenica. Sigurno će vas zanimati da psiholozi dijele korisnike Twittera na izvjestitelje, one koji objavljuju zanimljive podatke o svijetu i okolini, i „jazvjestitelje“, koji informiraju javnost samo o sebi.

Uočeno je da više od dvije trećine redovnih korisnika mobilnih uređaja pati od „sindroma fantomskih vibracija“? To je onaj osjećaj da mobitel u džepu ili torbici vibrira, to jest da netko zove ili šalje poruku, iako nema ni vibracije ni poziva. Ili, još gore, osjećaj da mobitel vibrira iako nije podešen na vibraciju ili je u drugoj prostoriji. Istraživači nisu sigurni zašto se to događa, no pretpostavlja se da je to stoga što je mozak učestalog korisnika mobitela toliko podešen na iščekivanje poziva i poruka, odnosno vibracija, da svaki sličan podražaj, ma kako suptilan, počne interpretirati kao vibraciju. Taj se fenomen naziva perceptivna udešenost.

Facebook i tinejdžeri

Jeste li znali da neki tinejdžeri koji pretjeruju s društvenim mrežama doživljavaju snažne uspone i padove raspoloženja, kakvi su prisutni kod bipolarnog poremećaja znanog i kao manična depresija? Znanstvenici taj poremećaj nazivaju Facebook depresijom, jer je uočeno da ga prouzročuju iskustva koja mladi doživljavaju na Facebooku i drugim društvenim mrežama. Kako je to moguće?
Pozitivna iskustva kao prijateljski intonirane poruke, lajkovi i povoljni komentari na fotografije i objave statusa nekim korisnicima donose euforiju praćenu visokom energijom, ubrzanim govorom, slabom koncentracijom i smanjenom potrebom za snom. S druge strane, uvredljive poruke i komentari ili odsustvo pohvala na račun fotografija i statusa guraju osjetljive korisnike Facebooka u potištenost, bezvoljnost i plačljivost.

Neke od iznesenih tvrdnja Rosen potkrepljuje i vlastitim istraživanjem koje je 2011. godine proveo na 750 ljudi s ciljem proučavanja utjecaja tehnologije na mentalno zdravlje. Istraživanje je utvrdilo da su mnogi mladi korisnici vrlo tjeskobni kad je riječ o SMS-ovima, bilo da iščekuju nečiju poruku ili strepe od sadržaja primljene poruke.
Stariji su ljudi manje tjeskobni u vezi s tehnologijom, vjerojatno zato što su u nju manje upućeni. U životu mlađih generacija tehnologija zauzima važnije mjesto pa stoga ima i veći potencijal izazivanja tegoba. Nastavi li se ovaj trend, za nekoliko desetljeća većina bi stanovnika industrijskih zemalja mogla patiti od simptoma iPoremećaja.  

Tehnologija je dobra, ali...

Tehnologija je sigurno mnogo više korisna nego štetna. Mobiteli i računala omogućuju brzo informiranje, održavanje redovnog kontakta s udaljenom rodbinom ili prijateljima i upoznavanje ljudi koje bez tehnologije nikad ne bismo sreli. Još važnije, toliki osamljeni ljudi, koji se iz nekog razloga ne mogu družiti na tradicionalne načine, doživljavaju olakšanje zahvaljujući Facebooku, elektronskoj pošti i brojnim programima za čavrljanje.  

I dr. Rosen se slaže da je tehnologija u većini slučajeva dobra stvar, pod uvjetom da budemo svjesni njenih zamki i da uspostavimo ravnotežu između života u virtualnom i opipljivom svijetu. Uvijek će netko oboljeti od iPoremećaja, ali on nije smrtonosan i ne osuđuje svoje žrtve na liječenje u duševnoj bolnici niti u rehabilitacijskom centru. Primjenom nekoliko jednostavnih tehnika samopomoći možemo se othrvati tehnološkoj ovisnosti i vratiti se u ravnotežu.