![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/48271?ts=2024-02-02T11:32:05)
Nekad prije, bila sam uvjerena da sam autentična. Glasna. Svoja. Iskrena.
U društvu sam otvoreno pričala o svojim uspjesima, dijelila anegdote, pokazivala koliko sam hrabra, slobodna, svoja. Mislila sam – evo me, to je to. Žena koja se ne boji biti viđena i ne skriva svoju snagu. Autentična. Žena zmaj, i to mi je godilo.
Ali... ego zna biti vrlo sofisticiran. I vrlo tih, jer dok sam ponosno pričala o svemu što sam postigla, mudro sam zaobilazila sve ono što me boljelo.
Pričala sam o krilima, ali ne i o ranama. O pobjedama, ali ne i o umoru, preispitivanjima i sumnjama koje su me noću budile. Nisam lagala – ali sam prešućivala ono najosjetljivije. I to ne zato što nisam željela podijeliti, već zato što sam duboko u sebi vjerovala da autentičnost znači snagu, a ne ranjivost.
Nažalost, tu je ego odradio svoju najtišu, ali i najopasniju ulogu. Natjerao me da povjerujem da živim istinu, dok sam zapravo još uvijek nosila masku. Samo ovaj put – zlatnu. Sjajnu. Dovoljno blistavu da zavara i mene samu.
Tek kada sam počela dublje promišljati o odnosu sa svojim kćerima, svojim najvećim učiteljima, shvatila sam koliko je toga ispod površine. Neke njihove tihe ljutnje. Natruhe zamjeranja. Sjena ljubomore koju nikad nisu rekle na glas, ali sam je kao majka osjećala. I onda mi je stigla poruka, ne vanjska, nego unutarnja: “Gdje si ti kada nisi na vrhu? Kada nisi snažna, postignuta, ‘žena zmaj’?”
I tu sam prvi put stvarno pukla. Ne pred njima. Ne pred drugima. Pukla sam pred sobom.
Shvatila sam da ni u vlastitoj kući nisam ostavila prostora za slabost. Da sam toliko željela biti dobar primjer, da sam zaboravila biti – čovjek. Da sam toliko željela biti svjetionik, da sam zaboravila priznati da i meni ponekad treba svjetlo.
Autentičnost nije kada nas svi vide, nego kada mi sebe možemo vidjeti – i u svjetlu, i u sjeni.
Ego nam često šapće da je sloboda u glasu, u vidljivosti, u “svojoj istini”. Ali istinska sloboda dolazi kad možemo biti svoji i onda kada nismo savršeni. Kada možemo reći: danas nisam dobro. Danas ne znam. Danas sam krhka. I ostati s tim osjećajem, bez potrebe da to popravimo, opravdamo ili uljepšamo.
Danas, nakon brojnih unutarnjih susreta sa sobom, hodam – ovako čista i drugačija. Bez šminke. Bez performansa. Bez potrebe da impresioniram. I ne kažem da mi ego ne pokuca s vremena na vrijeme. On je uporan. Daje mi ideje da moram “opet nešto dokazati”, ali danas ga prepoznajem. Zahvalim mu na podsjetniku i izaberem sebe.
Jer ono što najdublje želimo nije divljenje – nego povezanost. I nema autentičnosti bez istine. Nema slobode bez ranjivosti.
Ako se i ti, draga čitateljice, ponekad preispituješ... Ako se pitaš jesi li “dovoljna”, jesi li “dovoljno svoja”, jesi li “stvarno slobodna” – znaj da nisi sama. Sve mi to nosimo. Sve mi to učimo. I sve mi se ponovno i ponovno vraćamo sebi.
A pravo “ja” – ono ne vrišti. Pravo “ja” diše. Tiho. Mirno. Cjelovito.
I znaš što? Tu sam – najbliže sebi. I tamo gdje sam najviše ja – tamo sam najviše slobodna.
