![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/55006?ts=2025-05-07T09:17:34)
Četiri godine Inviste. Četiri godine otkako sam zakoračila u svijet koji sam izgradila vlastitim rukama, ali i srcem. A kada pogledam unazad, vidim koliko sam se i sama promijenila kroz taj period, ali i puno prije njega. I zato danas želim podijeliti što znači istinski raditi na sebi. Ne kroz fraze, već kroz stvarne promjene koje se događaju kada napokon odlučiš da je dosta.
U svojim dvadesetima nisam imala jasnu viziju što želim raditi. Život mi se jednostavno događao. Bila sam sretna što negdje radim, primam plaću i to je tada bio domet mojih razmišljanja. Nisam se preispitivala. Nisam ni znala da mogu drugačije.
U kasnim tridesetima krenula sam s radom na sebi, prvo kroz otklanjanje blokada, a onda i kroz dublje traženje vlastitog puta. Tada sam postala svjesna da moj život u dvadesetima uopće nije bio "moj", već oblikovan obiteljskom dinamikom – načinom razmišljanja, djelovanja i vrijednostima koje sam upila iz svog doma.
Moji roditelji su bili vrijedni radnici, zaposleni u velikim tvrtkama, radili su po normama, davali maksimum, često bez priznanja. Bilo je važno biti radnik kojeg će drugi pohvaliti – a rijetko nagraditi. Naučila sam obrazac: vrijedim samo ako me netko pohvali. Nije bitno koliko zarađujem, bitno je da netko potvrdi moj trud. Bitno je da sam na sigurnom. I da ne mijenjam ništa. Oni su cijeli svoj radni vijek proveli u tom obrascu i došli do mirovine s jednim poslodavcem. I dok s jedne strane to iziskuje snagu, s druge strane vidim koliko ih je to koštalo. I fizički i emocionalno.
Moj početak bio je isti – ali razlika je bila u tom unutarnjem glasu koji je vikao: „TI MORAŠ I MOŽEŠ DRUGAČIJE.“ Što točno drugačije? Nisam znala. Samo sam znala da ono gdje jesam nije dovoljno. Nije moje. I nije kraj. Mogla sam ostati u starim obrascima. Mogla sam kriviti roditelje. I jesam neko vrijeme, ali sam brzo shvatila da me to ne vodi nikamo. Morala sam si priznati da je to bio njihov put. I da im ga trebam oprostiti. Osloboditi se.
U mojoj obitelji nije postojao poduzetnički mindset koji bi mi olakšao otisnuti se u svoje. Nije bilo ni uzora, ni podrške, ni razumijevanja. I zato sam ga morala sama izgraditi. I jesam. Izgradila sam samopouzdanje, samopoštovanje i osjećaj vlastite vrijednosti.
Stvorila sam prekrasan odnos sa svojom djecom, iako nisam imala taj primjer u primarnoj obitelji. Bila sam uz njih kada je bilo najteže, iako sam svoje najteže trenutke prošla sama. Bez oslonca. I još uvijek učim. Još uvijek rastem. I tako će biti dok dišem.
Je li sve to bilo lako? Nije. Ali nije bilo lako ni ostati u stanju stalne sumnje, kritike i umanjivanja same sebe. I to je bilo teško i bolno. Samo što sam ovaj put izabrala sebe, iako sam često išla drhtećih nogu. Tražila sam načine. Nisam odustala. Kada bi mi bilo previše, svoju najveću podršku, ljubav i snagu uvijek sam pronašla u svojoj djeci. Oni me vraćaju u stvarnost, podsjete koliko istovremeno nosim. I koliko dajem. Nikola i Julija – moja najveća ljubav i najveći blagoslov.
Nakon više od 13 godina rada na sebi, evo što danas mogu reći: Uvijek slušajte to nezadovoljstvo u sebi. To nije slabost, to je smjerokaz. To je poziv. I vodi prema životu kojeg još ne vidite, ali je moguć. Ako ostanete vjerne sebi i ne odustajete, čarolija će se početi događati. Želim da je i vi osjetite. Da je gradite. Da nikad ne odustanete - zbog sebe. Jer samo kada hodate u skladu sa sobom, stvarate nešto što ima snagu mijenjati svijet.
I znajte da niste same. I ja hodam tim putem. Putem hrabrih i odvažnih žena.
Ako osjećate da je vrijeme da krenete svojim putem i želite podršku, javite mi se putem web forme. Tu sam. I veselim se vašoj poruci.
