Sobe iz djetinjstva

Doista vjerujem da ostavljamo otiske u prostoru u kojem smo živjeli, da se uz njega vežemo nevidljivim nitima. Otkrila sam to u svojim selidbama. Bilo da se radilo o velikoj selidbi s namještajem ili o tzv. elegantnoj selidbi s jednim kovčegom, poput bjegunca, priča bi bila ista. Na sam dan prebacivanja na rezervni položaj nastala bi golema nervoza. I nakon što bi sve bilo spakirano i izneseno, ja bih se vraćala i nekoliko puta da provjerim jesam li štogod ostavila. U materijalom smislu nisam ništa, no nešto ipak jesam: svoj otisak.

Niti tanke poput paučine nisu se još isprekidale, i dalje borave u tome prostoru i kad usnem, u polusnu više ne znam u kojoj sobi spavam – mislim da je prozor desno jer tako je bilo do jučer, no on je sada na nekoj drugoj strani. Podsjetilo bi me to na GPS i glas koji govori "skrenite desno, pa se držite desno", a kad biste pogrešno skrenuli, isti bi glas jednako blago rekao "preračunavam". Tako i mozak u tom polusnu preračunava koordinate gdje sam sad.

A kad se totalno "izblesira" unutarnji GPS, pod mojim se kapcima uprizoruje jedna davno utisnuta slika, niti nikad prekinute. Krevet na kat, prozor prema zapadu, zraka sunca i ples milijuna čestica u njoj – soba moga djetinjstva. Pitam se osjećaju li tu blagost i mir ljudi koji sada žive u tom stanu. Ili su brojni otisci iza mene prebrisali moju prisutnost?

Stan s kojim sam se mrzila tajno

Iskreno, ovom sam se temom intenzivnije počela baviti dok sam živjela u stanu koji je unatoč svim mojim nastojanjima imao beskrajno lošu energiju. Pričala sam o tome prijateljima i netko mi je savjetovao da se pozabavim feng shuijem. Čišćenjem prostora, zvončićima, solju... koječime. Loša je vibracija ostajala, prostor mi nikako nije odgovarao. No pomisao na ne znam koju selidbu po redu odgovarala mi je još manje, pa smo se tako taj stan i ja mrzili tajno, u predvečerja i jutra, poput mrzovoljnih supružnika koji su davno zaboravili zašto su zajedno.

Iskustvo kaže da se tako može dovijeka ako neka vanjska sila ne poremeti red stvari. U mojem slučaju to nije bio neki daljnji rođak koji dolazi studirati u Zagreb pa mu treba stan u kojem živim, već jedna obična mala, konkretno i sažeto napisana knjiga, na koju naletjeh prirodom svoga posla.

Činjenica da ju je Louise Hay pročitala dvaput u tjedan dana i da je čak i njoj, velikoj self-help guruici, pomogla da "pojednostavi život na divan način", ponukala me je da se ozbiljno primim toga štiva. Polako su mi se počele otvarati oči.

ladice
Thinkstock ladice
Nedovršene stvari spremljene u ladice

Oko mog tadašnjeg stana zapravo nije bilo neke velike mistifikacije, nitko u njemu nije ostavio toliko mračan trag da bi sam prostor vrištao bijesom (ili žudnjom za osvetom, kao u pričama o duhovima u ukletim dvorcima). Činjenica je da postoji energija, odnosno da svaki prostor i svaka stvar u njemu ima svoju energiju. I da ja osobno imam energiju. Odnosno, da je blokiram svojim ponašanjem.

Malena mi je knjiga u lice pljusnula oslobađajuću istinu da sam sama kreirala lošu energiju kojom sam obavijena, da sam nagomilala nepotrebne stvari, čega do tog trenutka uopće nisam bila svjesna. Stan sam smatrala pospremljenim ako hrpe dokumenata, papira, rokovnika i knjiga ne vidim čim prođem kroz ulazna vrata.

Sve je bilo brižno nakrcano u ladice i zatvorene ormariće i tu je tvorilo čepove zbog kojih energija nije mogla slobodno protjecati. Duboko u podsvijesti znala sam da postoje stvari koje nisam dovršila, napisala do kraja, pročitala do kraja, raščistila do kraja. Zato sam u tom prostoru stalno bila nervozna i najčešće bježala iz njega, pretvorivši ga u usputnu stanicu. U konačnici, ta tona nedovršenog posla pretvorila se u osjećaj očaja pri pomisli da se moram seliti, jer tko će to sve (što sve?) nositi dalje. Sve te puste kofere nedovršenih stvari.

Nered koji blokira tijelo, odnose...

Samouvjerena i napuhana domaćica u meni smatrala je da je dovoljno da raznim sredstvima za čišćenje uglanca sve površine shabby chic stana na periferiji. Karen Kingston, autorica knjižice Riješite se nereda uz pomoć feng shuija koja je potaknula lavinu, ukazuje, međutim, na drugu vrstu nereda koji nastaje od stvari koje ne volimo i ne upotrebljavamo (a uredno su složene u ormaru) i koje upravo zbog toga crpe energiju, govori o previše stvari u premalom prostoru (moja vječna boljka) i o nedovršenim poslovima koji nam oduzimaju vitalnost.

Takva vrsta nereda može blokirati tijelo, čak utjecati na težinu, može nas pretvoriti u vječne "odgađatelje", utjecati na međuljudske odnose, a da svega toga uopće nismo svjesni.

Kad energija poteče

Osvijestivši mnoge aspekte vlastitoga nereda koji me koči, pomalo sam se stala odmicati od zacementirane teze kako je "golem dio mojih problema u tome što je stan unajmljen i što nisam mogla maknuti grozan stari namještaj".

Jednom kad čovjek krene "krčiti" prostor, ne može više stati. Mislila sam da ću nagomilane stvari svesti na razumni minimum, no nekako ispade da sam malo i pretjerala u tome jer sam odjednom doista sve svoje stvari mogla strpati u dva veća kovčega. Energija koja je potom potekla imala je vrlo zanimljiv ishod: točno tjedan dana nakon što sam smatrala da je raskrčivanje dovršeno, stvorila se situacija da se preselim iz toga stana u drugi, daleko privlačniji i bolji. A s tako malo stvari što mi je ostalo, selidba više nije bila problematična.