Ljubav - iscjeljujuća snaga u nama

Ljubav je ono što životu daje smisao, i bez nje ćemo uvijek osjećati manjak. Ona je psihološka potreba svakoga od nas, a takvom je postala u trenutku kada smo prvi put iskusili ovo prekrasno stanje. Bez obzira na to kakva su nam životna iskustva, svi smo to stanje doživjeli, a prema nekim procjenama, to se dogodilo još u maternici, gdje smo prvi put iskusili bezuvjetnu, pravu božansku ljubav. Otad naša težnja za ponovnim iskušavanjem takvoga stanja ne prestaje.

Naime, dijete u svojoj neiskvarenosti i čistoći s kojima dolazi na ovaj svijet, sve ono što doživljava u odnosu s roditeljima tumači kao dokaz ljubavi te na takvom iskustvu o njoj i uči. Kada roditelj svoju ljubav prema djetetu uvjetuje određenim modelom ponašanja, različitim postignućima i slično, dijete u svom podsvjesnom umu zaključuje da je vrijedno ljubavi jedino ako zadovolji roditeljska očekivanja.

Različite oblike roditeljskog kažnjavanja koja uslijede ako ta očekivanja ne ispuni, ono shvaća kao poticaj da se izbori za nagradu. Na taj način, u zamjenu za neku vrstu obećane ljubavi, dijete nesvjesno pristaje na roditeljske ucjene te svoje ponašanje i osobnost prilagođava onomu što se od njega očekuje, istodobno odustajući od sebe i svoje stvarne prirode. No time, već u početku nesvjesno blokira i svoj duhovni razvoj.

Obiteljski obrasci

Kako rastemo, razvijamo se i emocionalno i duhovno, a prema tumačenjima brojnih duhovnih filozofija (tao, zen i dr.), svako je razdoblje života (negdje do 21. godine, dokad je naša osobnost više-manje formirana) vezano uz razvoj određenog životnog segmenta, koji se povezuje i uz različite energetske centre na tijelu. Odnosima u kojima uz pomoć roditelja prvo učimo o ljubavi, pripada drugi energetski centar (smješten u području reproduktivnih organa), i on se razvija u dobi od četvrte do osme godine života.

Ako o ljubavi učimo isključivo putem roditeljskih uvjetovanja i kažnjavanja, ni naš centar odnosa neće se razvijati kako treba, pa će zbog toga već tada u našem sustavu doći do energetske neravnoteže. Doći će i do usporavanja, pa čak i blokade u protoku energije u više centre. Zato što smo, da bismo dobili ljubav, bili prisiljeni odustati od sebe i svoje prirode, imat ćemo velikih problema s prepoznavanjem vlastitog identiteta i individualnosti, a time i s razvojem samopoštovanja (što se vezuje uz područje solarnog pleksusa i treći energetski centar, koji se normalno razvija između osme i dvanaeste godine života).

Ljubav koja nije otišla dalje od seksualnosti

Zaustavljena u drugom centru, energija neće prodrijeti ni u područje srca (četvrti energetski centar, razdoblje puberteta i prvih zaljubljivanja/ljubavi), a bez toga, i bez otvaranja srca ostat ćemo emocionalno zakočeni – nesposobni za iskušavanje stvarnih, iskrenih i pročišćenih emocija, i nesposobni za doživljaj prave i istinske ljubavi. To je jedan od glavnih razloga zašto mnogi ljudi priznaju isključivo tjelesni segment ljubavi te se u odnosima nikad ne pomaknu dalje od seksualnosti. I što mnogi pod pojmom ljubavi podrazumijevaju koktel hormona koji osjećaju na početku veze, dok su zaljubljeni, a jednom kad se probude iz tog transa, shvate da se nalaze u odnosu koji je daleko od istinske ljubavi.

Svaki odnos koji ostvarujemo zapravo je razmjena energije, i ako je uravnotežena, u njemu ćemo se osjećati dobro, pa će i sam odnos biti kvalitetan. No narušeni odnosi s roditeljima odrazit će se nepovoljno i na ostale odnose, pa će većina njih biti nekvalitetna jer ćemo podsvjesno nastojati nadoknaditi izgubljenu energiju. Kada osoba koja nije imala kvalitetne odnose u obitelji uđe u emocionalni odnos, sve obrasce ponašanja kojima je nastojala zaslužiti roditeljsku ljubav prenijet će i u odnos s partnerom.PageBreak

Zbog toga što su joj roditelji duboko u podsvijest usadili uvjerenje da je u svom izvornom izričaju neadekvatna, ona se u vezi nikad neće osjećati dovoljno dobrom i mislit će da je tako doživljava i partner. U pokušaju da sakrije ono što jest i bude netko drugi, kako bi tako zaslužila ili zadržala partnerovu ljubav, cijelo će vrijeme živjeti u napetosti, i time samu sebe blokirati u proživljavanju autentičnih emocija. Bez obzira na to što u odnosu neće iskušavati ugodu, postat će ovisna i o partneru i o odnosu, koji će postati predmet njezinih fiksacija.

Nastojat će ih po svaku cijenu sačuvati, jer bi se bez njih osjećala još više manjkavom. Zbog toga će možda postati ljubomorna, imati potrebu kontrolirati partnera i na razne mu načine ograničavati slobodu. U skladu s modelom naučenim u djetinjstvu, od njega će tražiti određen tip ponašanja i ostale oblike dokazivanja ljubavi, koji neće imati granica, a često će i sama podsvjesno od partnera tražiti da se na sličan način ponaša prema njoj, jer će podsvjesno sve to interpretirati kao dokaz ljubavi.

Međutim, nemoguće je kontrolirati drugoga a da pritom ne kontroliramo sebe, jer ćemo u nastojanju da od druge osobe ishodimo željeno, sami biti kontrolirani određenim ponašanjem pa ćemo sami sebe porobljavati. Ne samo da tako nećemo vratiti svoju izgubljenu energiju i cjelovitost, nego ćemo je u nezdravim fiksacijama obilato gubiti. I za nas i za partnera odnos će postati iscrpljujući te prožet boli. No kako se u takvim odnosima obično nađu ljudi s istim obiteljskim obrascima i istim podsvjesnim potrebama, nijedan od partnera neće imati snage iz njega izaći, a svoju će ovisnost poistovjećivati s ljubavlju.   

Ljubav nije bol

Da su ljubav i bol neraskidivo povezani, uvjerenje je uma formiranog u nezdravim okolnostima. Prema učenjima havajskih huna, drevne iscjeliteljske filozofije tamošnjih šamana čija nas načela uče mnogim životnim mudrostima, prava i istinska ljubav ne može nam stvoriti bol, nego isključivo ugodu. Riječ aloha, koja u izravnom prijevodu s havajskog znači ljubav, sastoji se od riječi alo, koja označava duboku povezanost s drugom osobom, te riječi oha koja znači radost, sreću i ugodu.

Stoga ono što nam stvara bol, ljutnju, frustraciju ili bilo koju drugu neugodnu emociju ne možemo povezati s ljubavi, jer ona donosi samo lijepe i konstruktivne emocije te postoji i raste isključivo u takvom okruženju. Što smo sposobniji otpustiti svoje strahove, bol, ljutnju ili očekivanja, što smo se više u stanju pustiti i opustiti, to ćemo moći iskusiti dublju povezanost s drugom osobom te biti sposobniji proživjeti čišće i uzvišenije emocije ljubavi.  

Da bismo znali što je ljubav, moramo prvo znati što ona nije

Prava se ljubav i ne može dogoditi između ljudi koji su zastali u svom duhovnom razvoju, kod kojih životna energija nije prodrla do srca. Moguća je jedino između duhovno zrelih ljudi, onih koji su u  obitelji imali zdrave odnose, koji su o ljubavi učili na zdrav način ili, pak, onih koji su nadvladali svoja početna ograničenja i blokade.

Da bi se to zapravo dogodilo, često je potrebno proživjeti iskustvo boli jer u svijetu polarnosti u kakvome živimo, da bismo spoznali što je prava ljubav, često prvo moramo shvatiti što ona nije. Tek kada smo potpuno spremni razriješiti svoje zablude i iluzije kada je o ljubavi riječ, sposobni smo vlastito iskustvo boli transformirati u neko novo stanje svijesti, iz kojega će nastati i neka nova, drukčija kvaliteta.  PageBreak

Prava ljubav ne porobljuje. Ona oslobađa, i upravo zahvaljujući takvoj slobodi ostvarujemo dubinu svojih iskustava. Tek kada smo potpuno slobodni u svojim izborima, kada se od nas baš ništa ne traži i očekuje, kada smo i sami sposobni otpustiti sva očekivanja spram druge osobe, odnosa ili budućnosti, postajemo istinski slobodni, stoga i sposobni za autentične i pročišćene emocije. Tek tada sami sebi, vlastitim izborom i potpuno slobodno postavljamo granice – one isključuju svaki oblik ponašanja koji bi voljenoj osobi mogao nanijeti bol.  

U takvom se procesu rađa bezuvjetno povjerenje koje dvije osobe u njihovoj slobodi još čvršće povezuje, jer tek kada se oslobodimo straha od povrijeđenosti ili napuštenosti, otpuštamo sve svoje kočnice i padaju sve naše maske. Prestajemo s raznim mentalnim i emocionalnim igrama i postajemo ono što uistinu jesmo. A tek takvi – stvarni i autentični drugoj osobi možemo dati najbolje od sebe i isto to od nje i primiti.

Telepatska povezanost

Kada dvoje ljudi uspije izgraditi ovakav odnos, on tada prerasta i sam emocionalni segment. Iz srca, centra čistih emocija i životne radosti, energija se širi prema višim centrima, sve do najvišeg, sedmog. Ljubav poprima duhovnu dimenziju pa ljudi jedno drugoga počnu osjećati i doživljavati na spiritualnoj razini. Čak i kada su odvojeni, mogu se povezati u mislima, jedno drugomu razrješavaju neizgovorene dileme te odgovaraju na nepostavljena pitanja.

Ljudi koji su na ovaj način povezani mogu i na vlastitom tijelu osjetiti emocije voljene osobe usmjerene prema njima – one se obično očituju toplinom u prsnom košu. No mogu osjetiti i njezine strahove, strepnje ili zabrinutost, pa i situacije kada je druga strana u opasnosti.  

Prava ljubav nije vezana ni uz prostor ni uz vrijeme. Ona postoji i neovisno o ljudima koji su je stvorili, te nastavlja živjeti i onda kada ljudi između kojih se dogodila prestaju fizički postojati. Baš kao što to mnogi duhovni pravci i prepoznaju, jednom stvorena, energija ljubavi u svojoj ljepoti i čistoći postaje zaseban entitet, biće s vlastitom duhovnom inteligencijom (u kršćanstvu je to personificirano Svetim Duhom, trećom božanskom osobom nastalom iz ljubavi između Oca i Sina).

Sve je u redu jer smo voljeni i volimo

Ako smo se duhovno razvili, takvu inteligenciju osjećamo u segmentu univerzalne ljubavi – dubinskom spoznajom da je, bez obzira na sve vjetrove i oluje kojima smo okruženi, sve u redu jer smo voljeni i jer volimo. S tom univerzalnom, božanskom ljubavi koju smo prvi put iskusili prije nego što smo kročili na ovaj svijet, i prije nego što se počela događati dezintegracija našeg bića, spajamo se posredovanjem prave ljubavi koju doživljavamo na ovoj razini postojanja. Zahvaljujući njoj, ponovno postajemo cjeloviti.

Zbog svega toga, iskustvu ljubavi ne bismo se trebali odupirati, čak ni kad dolazi u oblicima kojima se nismo nadali ili u vrijeme kada je nismo očekivali. Istina, nije uvijek lako prepustiti se, otpustiti sve kočnice ili izdržati osude, posebno ako nam se takvo iskustvo dogodi sa znatno starijom ili mlađom osobom, kada to nekog trećeg može povrijediti, ili kada smo unaprijed svjesni da tu osobu nećemo moći imati onako kako bismo željeli. Za prepuštanje, u takvim je okolnostima potrebna  iznimna hrabrost, no naposljetku, je li itko tko je doživio istinsku ljubav zbog toga požalio? Možda smo jedino požalili što zbog vlastite slabosti u ponuđenim opcijama nismo slijedili srce...

Ne ljubi se samo jednom

Nakon što smo jednom doživjeli ljubav, više ne možemo ostati isti. Ljubav je razlog našeg unutarnjeg i vanjskog osmijeha, naše duhovne i tjelesne vitalnosti. Zbog nje postajemo bolji ljudi, počinjemo voljeti i svoje „neprijatelje“ te činimo svijet ljepšim.  

Lijepe i ugodne emocije koje smo u ljubavi iskusili postaju neotuđiv dio našega bića, nešto što sa sobom nosimo vječno, i zbog toga, bez obzira na okolnosti, u svome umu uvijek možemo pronaći kutak sreće. Upravo zbog toga ne bismo trebali ostati njezini taoci, i kada za to dođe vrijeme, trebali bismo moći krenuti dalje i dopustiti si neko novo iskustvo ljubavi. Pogrešna je pretpostavka da se samo jednom može istinski voljeti, ili da bi svaka nova ljubav bila izdaja one prethodne. Ako smo istinski slobodni, tada smo slobodni i od ljepote koju smo u jednoj ljubavi doživjeli, i slobodni smo iskusiti je ponovno.