Kršćanstvo je zavist – uz „srditost“, tj. ljutnju – proglasilo jednim od sedam smrtnih grijeha. To je, za jedan osjećaj, zaista strašna stigma. Prirodno je da djeca zavide svojim roditeljima zbog onog što oni mogu, a djeci nije dostupno. Prirodno je da jedna prijateljica zavidi drugoj na uspjehu u, recimo, sviranju violončela, ako je i ona glazbenica, ali ne baš tako popularna. Sve je to sasvim prirodno i u redu, samo je pitanje koliko je ta zavist destruktivna.
Neizražene kvalitete i talenti
Snažan osjećaj zavisti koji rađa mržnju prema drugome ispod sebe krije snažan osjećaj manje vrijednosti, a možda i poremećaj ličnosti, dok blaga zavist počiva na blagom osjećaju manje vrijednosti i može biti sasvim uobičajen dio emotivne dinamike u odnosima. Priznati prijateljici da joj zavidite zato što su joj roditelji riješili sva veća materijalna pitanja ili reći na glas, kroz polušalu da „mrzite“ neku vrlo uspješnu pjevačicu zapravo je zdravo. Time izlažete svoj osjećaj inferiornosti, što je prvi korak prema njegovu zalječenju.
Osjećaj zavisti može biti izvrstan poticaj za razna postignuća. On nas podsjeća da naše kvalitete i talenti nisu izraženi. Zavist će nas bockati da idemo dalje, da učinimo svoj život što kvalitetnijim i ljepšim, a kada izgubi svoj oslonac u osjećaju manje vrijednosti, zavist će se izokrenuti kao rukavica i pretvoriti se u divljenje prema kvalitetama drugih i u osjećaj inspiriranosti.