Priča iz djetinjstva

Sjećam se scene iz djetinjstva, imala sam oko pet godina. Tada mi je mama mnogo čitala, a obožavala sam bajke. U toj sceni stojim na vratima kupaonice našeg stana u Zapruđu dok mama vadi oprano rublje iz perilice. Uzbuđena sam jer mi je sinula sjajna ideja o tome što želim dobiti za rođendan koji se približava. Duboko udahnem i kažem mami svoju veliku objavu: „Želim da mi kupite čarobni štapić! Znaš onakav kakav imaju sve vile!“ Mama me začuđeno gleda i objašnjava da čarobnih štapića nema u trgovini.

Ne razumijem je. Kako nema? „Ali možeš otići u Namu, tamo sigurno imaju!“ ne dam se zbuniti. Nama je u 60-ima bila jedini zagrebački „shopping centar“ i meni se tada činila golemom.

No mama me razuvjerila. Ništa od štapića. Za rođendan sam dobila neku normalnu igračku. Ali moja žarka želja bila je poslana u svemir i mnogo godina poslije u mom životu pojavila se vila: od duhovne učiteljice i iscjeliteljice Sonije Choquette naposljetku sam ipak dobila svoj čarobni štapić.

Ova je knjiga baš za tebe

No krenimo ispočetka. Po zanimanju sam arhitektica i tim sam se poslom bavila 20 godina, većinu vremena vodeći vlastiti biro. Bilo je lijepo projektirati i gledati kako se moje kreacije pretvaraju u stvarnost, ali taj je posao imao i mnoge loše strane koje nisam voljela i zbog kojih sam bila iscrpljena – ponajviše zakoni o gradnji, koji su se stalno mijenjali, i birokratske zavrzlame oko dozvola, koje je svaki put trebalo izgurati.

Moje kasne dvadesete i tridesete bile su dupkom ispunjene obvezama i aktivnostima te željom da istodobno budem uspješna u poslu i imam sretan brak i djecu. Sreća je što moji roditelji stanuju blizu, pa su naša dva sina uvijek imala topao ručak. Kad pogledam unatrag, bilo je mnogo prelijepih trenutaka, ali kao da smo živjeli u samo jednoj dimenziji, bez svijesti o postojanju mnogo dubljih razina svijesti koje nam svima stoje na raspolaganju.

Iako su me odmalena privlačile „neobične“ teme (Erich von Däniken bio mi je omiljeni pisac u djetinjstvu), tek u kasnim tridesetima počela sam intenzivnije kupovati i gutati knjige o psihologiji, samopomoći, životu nakon života, radiesteziji, bioenergiji i sl. I sve su mi bile zanimljive. Beletristiku više uopće nisam čitala. To mi se činilo gubljenjem vremena. A onda mi je jednog dana sestrična koja je tada živjela u Londonu, posudila knjigu na engleskom, uz riječi: „Ova je knjiga baš za tebe, znam da će ti se svidjeti!“ Knjiga se zvala Your Heart’s Desire, a autorica je bila Amerikanka Sonia Choquette, za koju dotad nisam bila čula.

Svakodnevna duhovnost utkana u život

Počela sam čitati... Knjiga je bila pisana na beskrajno jednostavan način (što obožavam), s mnogo životnih priča. Preda mnom se, stranicu po stranicu (koje sam gutala bez predaha), počeo otkrivati sasvim novi svijet, novo viđenje svijeta. Sonia je odrasla uz majku koja je smatrala da su sve želje ostvarive i naučila je jednostavnim načelima koja nam omogućuju da se u našem životu sve odigra baš onako kako sanjamo.

To je bila knjiga o svakodnevnoj duhovnosti, utkanoj u naš život. Nije bilo mistike, kompliciranih postupaka i čudnih stranih riječi, a knjiga je otkrivala istinu o tome da smo svi mi čarobnjaci. Objašnjavala je da svi svakodnevno nesvjesno privlačimo i kreiramo način na koji nam se život odvija, a ako to počnemo činiti svjesno, stavljajući svoje šesto čulo ispred ostalih pet, možemo kreirati baš sve ono što žarko želimo i mnogo više uživati u svakom danu. Doživjela sam to ovako: svi smo rođeni s čarobnim štapićem, samo nam nitko nije rekao da ga imamo, niti objasnio kako da se koristimo njime.

Kad svemir sve posloži

Počela sam isprobavati Sonijina načela na mnogo malih želja... i oduševila se njihovim djelovanjem. Odredila bih želju, intenzivno zamišljala da se ostvarila, zamolila pomoć nevidljivih pomagača, učinila sve što je bilo u mojoj moći i zatim prepuštala svemiru da smisli način i posloži put. Prepreke koje su stajale između mene i mojih želja često bi se u zadnji čas razmaknule i otvorio bi se način. Najčešće iz smjera kojeg se sama nikad ne bih domislila. Posudila sam knjigu prijateljici koja dugo nije imala vezu i nakon primjene Sonijinih savjeta ubrzo je našla dečka. Poželjela sam da svi moji prijatelji to mogu pročitati i primijeniti, pa sam knjigu počela prevoditi.

Moje su želje sve više bile usmjerene na stjecanje novih duhovnih znanja, pa su me uskoro (2001.) odvele u četverogodišnju školu za psihoenergetske terapeute Snowlion (koja se tada održavala u Francuskoj, a već godinama postoji i u Hrvatskoj) i na razne druge zanimljive energetske tečajeve (primjerice, razne stupnjeve theta healinga). Uživala sam u svim tim otkrivanjima i učenjima. Također, energetski neosviještena arhitektura za mene više nije imala smisla, pa sam upisala petogodišnju akademiju feng shuija.

Nastavak članka