Od posla u banci do učiteljice tai chija

Dobar posao u banci

Imam izbora

Odjednom sam se izdigla iznad te situacije i shvatila da se ne moram vrtjeti u tom kotaču, da imam izbora. Jasno mi je da mnogi ljudi dođu do tog trenutka, ali ne naprave korak zbog straha, neizvjesnosti i nepovjerenja. Ja sam ga ipak napravila. Nisam znala što bih dalje, no znala sam da tu ne želim ostati. Jasnoću sam crpila s jednog sasvim neočekivanog mjesta – iz treninga tai chija, vještine čiji je cilj blagim pokretima probuditi unutarnju energiju.

Kad god sam vježbala, čak i kad bih na trening došla u lošem stanju, iz dvorane bih izašla puna energije kao da je jutro, sasvim odmorna, spremna za neki novi početak. Moji su se kolege čudili kako svježa dolazim na posao. No to mi je davalo odmak, unutarnju snagu da se drukčije postavim prema životnim okolnostima.

Uz pomoć te vještine jasno sam vidjela taj strašni kontrast – tijekom vježbanja imala sam osjećaj da se u meni događa nešto posve prirodno, a ono što mi se događalo u banci bilo je tako neprirodno. U trenutku kad sam shvatila da se u banci ništa ne može suštinski promijeniti kako bi rad i život ondje bio humaniji, odlučila sam – odlazim. Nisam imala plan, rezervu. U banci su inzistirali na tome da im kažem kamo idem, pitali me mogu li mi dati bolju ponudu da ostanem. Nitko mi nije vjerovao da se nisam osigurala. No zahvaljujući tai chiju, imala sam taj osjećaj unutarnje snage, znala sam da se mogu osloniti na sebe, da će se već nešto dogoditi u životu, da će mi doći neka podrška. Kako volim raditi, nikad se nisam bojala za egzistenciju.

Što god radila, da izgubim posao, znam da bih pronašla nešto drugo. I upravo me zato šokiraju uvjerenja koja ljudi često imaju – da se neće moći snaći, da ne vrijede i da njihove kvalitete nisu ništa posebno. Radila sam s izrazito kvalitetnim ženama kojima ste mogli dati kompliciran zadatak i otići spavati jer ste bili sasvim sigurni da će posao odraditi na vrijeme i kvalitetno. Iste su mi te žene, kad sam najavila da odlazim, rekle kako one to nikad ne bi mogle učiniti jer ih sigurno nitko ne bi ponovno zaposlio. Šokiralo me koliko ljudi ne prepoznaju i ne vjeruju u vlastite kvalitete.

Nagli preokret u životu

Nikad nisam posumnjala u svoju odluku. Za mene je to bio i ostao ispravan izbor. Imala sam malu ušteđevinu koja mi je bila dostatna za početak, no nisam znala što ću sljedeće raditi. Znala sam samo da se želim više posvetiti vježbanju tai chija jer me to ispunjavalo, potpuno mi je odgovaralo i približavalo me mojoj istinskoj unutarnjoj snazi. Čini se da je poslovica koja kaže da, kad nešto žarko želiš, svemir se uroti da to i dobiješ – u mom je slučaju istinita. Nisam znala kako ću ostvariti svoj cilj, no stvari su se odvile same od sebe.

Odlučila sam pohađati intenzivni ljetni tečaj tai chi chuana u jednom centru u Francuskoj u kojem se školovala i moja učiteljica. Na šestotjedni tečaj krenula sam s mnogo entuzijazma, a s malo novca. U mom naumu nije me spriječila ni činjenica da do Francuske moram autobusom, ni to što ću šest tjedana provesti u šatoru u kampu jer si bolji smještaj tada nisam mogla priuštiti. Da bih mogla platiti cijeli tečaj, usput sam ondje čuvala djecu i tako zarađivala.

S jedne strane laknulo mi je kad sam došla tamo. Ljudi koji su pohađali školu bili su sličnog svjetonazora, zainteresirani za rad na sebi, bili smo u izolaciji, bez negativnih izvanjskih utjecaja. Tamo nisam bila čudna i nisam bila jedina koja je došla nakon nekog preokreta u životu. S druge strane, bilo mi je teško – nisam dobro poznavala jezik, mučilo me tisuću misli o tome jesam li trebala doći i što uopće ondje radim, ima li to smisla... No kad sam se vratila u Zagreb, shvatila sam – to je to, time se želim baviti. Čvrsto sam odlučila nastaviti školovanje u tom smjeru.PageBreak

Moja tadašnja učiteljica tai chija rekla mi je da francuska škola koju smo pohađale ima fond pomoći za ljude koji se dugoročno žele posvetiti toj vještini. Nisam bila sklona ideji da mi netko u cijelosti plaća program, no ipak sam se javila školi i otkrila da ima tzv. program razmjene. U zamjenu za rad u centru godinu dana mogla sam besplatno pohađati satove vježbanja. Usto mi je škola odlučila platiti i smještaj. Bilo je nevjerojatno što je sve ispalo baš tako. Na meni je bilo samo da se snađem za svakodnevne troškove pa sam usput zarađivala radeći sitne poslove poput pospremanja, kuhanja, pomaganja starijim osobama.

Bila je to idilična godina, živjela sam u prekrasnoj Provansi, usred parka prirode Luberon, s prekrasnim ljudima. Cijele godine vježbala sam po pet, šest sati dnevno i potpuno sam uronila u taj svijet, uspostavljajući dublji kontakt sa samom sobom. Shvatila sam da je ta praksa za mene vrlo važna. Godina je brzo prošla i poželjela sam se još više i dublje posvetiti učenju, no morala sam se barem nakratko vratiti u Zagreb. Trebalo je zaraditi novac. Zaposlila sam se i kad sam dovoljno uštedjela, a u tome mi je pomogla i mama i prijatelji, otišla sam na isto mjesto na još godinu dana. Nakon toga bila sam spremna vratiti se kući i podučavati tu vještinu.

Preseljenje u Dalmaciju

No povratak mi je bio veliki šok – trebala sam se ponovno priviknuti na život u gradu, na stres i brojne životne okolnosti od kojih sam u Francuskoj bila zaštićena. Vrlo brzo ukazala mi se prilika da počnem voditi vježbe taj chija jer je moja bivša učiteljica odlučila otići iz Hrvatske i meni prepustila svoje grupe. Za početnika, radila sam vrlo mnogo i potpuno se tome posvećivala, a od toga nisam mogla živjeti. Nakon nekog vremena bila sam potpuno iscrpljena.

Odlučila sam stati na loptu jer sam iz sličnog žrvnja i pobjegla kad sam otišla iz banke. S obzirom na financijsku situaciju, odlučila sam se zaposliti u školi kao profesorica matematike. I prije sam često davala instrukcije iz matematike, i to mi je bio logičan slijed jer volim raditi s djecom. Pronašla sam posao na moru, baš kao što sam željela, i to u mjestu u kojem je odrasla moja majka i u kojem imamo obiteljsku kuću. Paralelno sam u Dalmaciji vodila tečajeve i satove tai chija, a povremeno sam ih vikendom organizirala i u Zagrebu.

Opet, stvari su same sjele na svoje mjesto. Bile su to prekrasne četiri godine mog života i ljudi iz Novigrada, u kojem sam radila, bili su mi veliki učitelji opuštanja. Istodobno, djeca su me inspirirala i davala mi dodatni poticaj. Otvoreno su prihvaćala moje ideje pa smo u razredu katkad vježbali tai chi i meditirali.

Ne brinem se za budućnost

Spletom obiteljskih okolnosti nedavno sam se ponovno vratila u Zagreb i zaposlila u školi. Opet paralelno vodim i pripremam seminare na kojima će gostovati ugledni strani učitelji tai chija. Kad razmišljam unatrag, ne bih promijenila ni jednu svoju odluku. Nekad sam u banci zarađivala dvostruko više, no tad sam, često bezrazložno, više i trošila. Sasvim sam zadovoljna onim što imam i to zadovoljstvo motivira me da se nastavim razvijati. Baš kao što je fizički spor, tai chi sporo, ali temeljito razvija naše ljudske potencije - zato se ne brinem za svoju budućnost.

Kroz tu praksu približila sam se sebi, razvila svoju snagu, osjećam da imam taj unutarnji centar i to mi nitko ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti. Upravo sam zato i mogla prekinuti s načinom života koji mi nije odgovarao i ustrajati.
Tai chi podučio me kako da oslonac tražim unutra, a ne vani. Što više u tome uspijevam, to se bolje osjećam, a upravo taj osjećaj mira i blagostanja vuče me da idem korak dalje i otkrivam sve dublje zadovoljstvo. Usmjeravanje energije prema sebi reflektiralo se u mom svakodnevnom životu.

Znam da se ne moram bojati, da će me život uvijek odvesti na pravi put. Koji, još uvijek ne znam. Nemam velike planove, dočekujem dane kako dolaze, no prostora za napredak ima. Voljela bih u budućnosti možda imati svoj centar za tai chi i educirati se u još nekim tehnikama koje su usmjerene na poboljšanje ljudskog zdravlja. No i sada sam sretna. Zahvaljujući ovom poslu, upoznala sam prekrasne ljude. Kad vidim da moji prekrasni učenici napreduju, da im um tijekom vježbanja tai chija barem nakratko miruje i ne odvlači ih iz sadašnjeg trenutka, pomislim: „I da samo to trebam dobiti u ovom životu – bilo bi dovoljno.“

Više informacija doznajte na www.hajde.pondi.hr