Rak dojke naučio me da se brinem za sebe

Ipak, u jednom trenutku nešto mi je došlo i poželjela sam rekonstrukciju dojke. Muž mi je rekao da nisam normalna, da izazivam sudbinu, da nije šala to što sam preživjela. U vrijeme kad sam se zarazila opasnom bakterijom, isto se dogodilo pet osoba u Sloveniji, a samo je dvoje preživ­jelo, s većim ili manjim posljedicama za zdravlje. Ali nisam se obazirala na njegova upozorenja. Tvrdoglava kakva jesam, otišla sam kirurgu i dogovorili smo se za operaciju.

Na dan zahvata, međutim, strašno sam se uplašila jer sam se prisjetila svega što se događalo prije 13 godina. No pomisao na djecu dala mi je snagu. Jedna gospođa upitala me zašto idem na rekonstrukciju kad imam muža. Nisam mogla vjerovati što to čujem. Zar mi žene ne živimo svoj život, ne mislimo svojom glavom? - pitala sam. Željela sam tu rekonstrukciju zbog sebe.

E, sad je imam!

Iako postoji više metoda rekonstrukcije dojke, liječnici su se kod mene odlučili za onu koja se obavlja premještanjem leđnog mišića Latissimus dorsi. Režanj tog mišića prebacili su mi na prednju stranu i postavili iznad proteze. Istina, sad imam jedan rez više na leđima, ali moja je nova dojka lijepa. Kad sam se nakon operacije probudila i otvorila oči, prvo sam je pogledala. Bila sam tako sretna da sam uzviknula: „E, sad je imam, imam novu dojku!“ Upravo tako naslovila sam knjigu koju sam ubrzo nakon operacije napisala kako bih pomogla ženama koje proživljavaju slično iskustvo. Knjiga se dogodila slučajno. U sobi sa mnom bila je gospođa koja je imala artritis i jako je plakala bojeći se da više neće moći raditi.

Željela sam je zagrliti, ali nisam smjela iz kreveta pa sam joj, da je utješim, počela pričati svoju priču. Rekla sam joj kako tamo preko puta, na onkologiji, ljudi pate i žele živjeti, pa makar samo jedan dan dulje. Nakon toga opet je počela plakati i rekla mi kroz suze da imam pravo, da previše gleda samo na sebe. Objasnila sam joj da je sasvim u redu što je zabrinuta za sebe i normalno je, da kad nas nešto boli, uvijek mislimo na najgore. Ali trebamo se, baš kao i ljudi s onkologije, boriti za svaku minutu života i shvatiti da može biti i gore.

Ta razmišljanja potaknula su me da svoje iskustvo podijelim s drugima i danas je moja knjiga Sad je imam bestseler u Sloveniji, a prevedena je i na engleski. Uključila sam se i u rad udruge Europa Donna koja pomaže ženama oboljelim od raka dojke. Dva puta godišnje vodim grupe na putovanja u Sloveniju i izvan nje i sretna sam kad vidim koliko ti dani druženja, smijeha i veselja znače oboljelim ženama.

Vraćanje bolesti nakon 13 godina

Nakon rekonstrukcijske operacije bila sam vrlo zadovoljna i mnogo opuštenija. Bilo mi je lakše kad sam trčala, kad sam bila na plaži – ali ne zbog toga što sam bila zabrinuta vidi li mi se proteza, nego zbog toga što sam imala manje posla. Protezu navečer treba izvaditi, a ujutro opet staviti unutra, i to u specijalne grudnjake koji nisu nimalo lijepi. A ja sam uvijek voljela lijepe grudnjake. Sad ih opet imam u bezbroj boja!

Pola godine nakon rekonstrukcije osjetila sam da nešto sa mnom nije u redu. Nisam se osjećala dobro i bila sam potpuno bezvoljna. Otišla sam onkologu, koji me pregledao i rekao mi da je sve u redu. No nije me uvjerio i tražila sam da me uputi na mamografiju. Ni taj pregled nije ništa pokazao pa sam otišla na još jednu pretragu, na kojoj su mi pomoću debele igle izvadili komadić sumnjivog tkiva za analizu. Ponovno su pronašli tumor i opet je bio hormonski ovisan. Nakon 13 godina opet... Ali nisam se dala, odlučila sam tražiti da mi liječnici ovoga puta naprave rekonstrukciju dojke istodobno s onkološkom operacijom.

Svaka je minuta bitna

Opet primam hormonsku terapiju, ali živim punom parom. Volim more, volim prirodu, sakupljam biljke za čajeve, izrađujem biljne kreme za lice, bicikliram, svaki dan vježbam, pazim na prehranu. I sretna sam što sam živa. Svaka se minuta broji. Iako tablete izazivaju nuspojave: probleme s mjehurom, valunge, suhu kožu, glavobolje, psihičke probleme, sve to možemo prebroditi ako imamo volje, ako želimo živjeti svoj život!

Danas savjetujem ženama da barem ponekad pomisle i na sebe, a ne samo na svoj dom, muža i djecu. Da ne trče samo u trgovinu, čistionicu, na tržnicu, da se ne žure napraviti ručak, učiti s djecom..., nego ostave vremena i za sebe. Sjednite malo, kažem im, pođite s kolegicom na kavu, u šetnju ili se samo odmorite, jer kad dođe bolest, bit će vam žao što vam je život prošao. Posvetiti se sebi ne znači da ne volite svoju djecu, supruga i obitelj. Naprotiv! To znači da volite i sebe, a samo ako volite sebe, možete voljeti i druge.