Ne ostavljamo traga za sobom

Svaki dan iste rute do posla i s posla, vrijeme koje neumitno curi, a mi imamo osjećaj da nestajemo poput morske pjene, ne ostavljajući trag za sobom. Nismo zadovoljni odnosima, okruženjem, vremenom, ni sa čime. Svaki dan se energetski erodiramo, pretačući istu priču iz šupljeg u prazno i liježemo mrtvi umorni. I tek tada, pred sam san, priznamo sami sebi kako sve što smo činili toga dana nije imalo nikakvog smisla.

Naša duša čezne za promjenom, a mi je ignoriramo i dalje vrtimo isti ponedjeljak, sve dok se jednoga dana nešto ne dogodi što nas ipak skrene s toga puta.

Drugima je još gore. Ili?

Moj prvi ozbiljan posao bio je u jednoj državnoj korporaciji. Tu sam se prvi put suočila sa zakonitostima takvog okruženja. Postojao je svijet "unutra" i svijet "vani", izvan zidina korporacije. Stav je bio da "tamo vani" nema ničega vrijednog, sve vrijedno je unutra. Ne može se pronaći bolje plaćen posao, ne mogu se pronaći bolji uvjeti rada, svi koji su otišli, požalili su. Tamo vani... to je svjetina koja cvili pod jarmom lošega života. A nama je, dakako, sjajno. Premda ne spajamo kraj s krajem, ali, je li to važno? Drugima je još gore... Ili?

U mojem se odjelu okupilo veselo društvo apsolvenata s Filozofskog fakulteta, komično nadmeno poput Allenovih njujorških bogataša-intelektualaca. Priznajem, uživali smo u vlastitoj važnosti. Bilo je opasno ne biti o nečemu informiran, ne znati apsolutno sve o svemu i ne imati blagi stav gađenja spram prirode i društva toga vremena.

Život izvan korporacije nije postojao

Davno su me definirali kao raspršenog sanjara i kao takvoj mi se, unatoč pokušajima samokontrole, znala "okinuti" pokoja sanjarija pred sveznajućim auditorijem. Tako sam jednom naglas razmišljala kako bi bilo lijepo učiti letjeti. Kakav zgodan dvokrilac, jedrilica...

Naravno, to nije korespondiralo s realnošću kakvu smo tada živjeli. Bili smo mladi, najpametniji na svijetu, i kao takvi smo ZNALI da ništa nije bolje od ovoga gdje smo sada. Život izvan korporacije nije postojao. A kamoli let. Jasno je da sam ubrzo u pričama postala ona čiji let se uglavnom odvijao iznad kukavičjeg gnijezda.

Pustolovine kolebljivog mesije

Priča nije stala na poslu, kapilarno se širila po domovima tih ljudi, ja sam bila ona koja želi letjeti dvokrilcem, a posjedujem svega jedan drndavi bicikl. U svemu tome kaosu jednoga je dana kolegica došla s malim paketićem. Rekla je: "Pričala sam frendici o tebi i poslala ti je ovo".

"Kako je moguće da mi netko tko me uopće ne poznaje pošalje poklon?", pitam. "Ona tebe kao da poznaje. Pričala sam joj o tebi", ponovi.

U paketiću je bila knjiga. Autora sam znala otprije, ali i zaboravila. Sjetih se da je volio letjeti dvokrilcem. Pomislih, još jedna zgodna šala na moj račun. No ako je tako bilo i zamišljeno, ishod je bio sasvim drukčiji.

Pustolovine kolebljivog mesije zanimljivo su ocrtale sve što se tada događalo u mom životu. Ljudi koji se drže za dno rijeke i ne vjeruju da je moguće pustiti se i otploviti prirodno njenim kristalnim tokom. Tako smo svi učili od samog rođenja. Bila sam tada jedina u tom društvu koja je razmatrala mogućnost da sve to pusti, u uvjerenju kako rijeka zna kamo ide. Istina, bila sam i bitno mlađa, bez bankovnih okova oko nogu, i kako narod voli reći "moglo mi je bit". Smotani i kolebljivi mesija tvrdio je kako je naš pravi cilj upravo to putovanje rijekom, ta pustolovina, a ne strateško zauzimanje pozicija čiju vrijednost određuje društvo naučeno da se grčevito drži za dno rijeke.

Raspravljaj o ograničenjima i ona će sigurno postati tvoja

Njegova kolebljivost izravno je korespondirala s mojim kolebljivim karakterom i nadasve me je oduševila misao kako se na putu vlastita prosvjetljenja svatko ima pravo predomisliti. Dno rijeke je uvijek tu, pa ako nam dosadi... Čovjek jednostavno nije prisiljen biti zatočen u jednom obrascu. Rečenica koja je bila ono malo zrnce pijeska koje je prevagnulo u pitanju "ostati ili otići?" glasila je ovako: "Raspravljaj o svojim ograničenjima i sasvim sigurno ona će postati tvoja".

Na meni je bilo da procijenim stvar. Unatoč upozorenju da "sve u ovoj knjizi može biti pogrešno", odlučila sam se pustiti niz rijeku i, dakako, izubijala se odmah u početku u besparici, povremenim poslovima, zanimljivu pogledu s vanjske strane zidina... No onda sam uhvatila ritam rijeke, ona me je ponijela i odnijela daleko, daleko...