Kako stvaramo bliskost
Bliskost je riječ koju svi razumijemo, ali je ipak različito shvaćamo. Neki ljudi stvaraju osjećaj bliskosti prepričavanjem baš svega - važnog i nevažnog - što im se tijekom dana događalo. Neki do osjećaja bliskosti dolaze pisanjem iskrenih i otvorenih e-mailova, ali na sigurnoj prostornoj udaljenosti - možda i u drugoj državi.
Neki su skloni povlađivanju, dodvoravanju ili odustajanju od odlučivanja i prepuštanju vodstva sposobnom i čvrstom partneru. Neki ulaze u konflikte kako bi izazvali burne emocije i dobili potvrdu da je partneru stalo, da nije hladan. Neki bježe kako bi partner počeo žudjeti za njima, a ima i onih koji grade zajedničke neprijatelje koje ogovaraju i od kojih se ograđuju u sigurnu tvrđavu svojeg partnerstva ili obitelji.
Za većinu ljudi bliskost nije jednostavna. Ona ima svoje uzorke koji se razvijaju od ranoga djetinjstva. Mary Ainsworth, stručnjakinja za razvojnu psihologiju, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvila je teoriju privrženosti kod djece, koju su u osamdesetima njezini nasljednici Cindy Hazan i Phillip Shaver, a zatim i mnogi drugi, primijenili i na priučavanje uspostavljanja bliskosti među odraslima.
Nema savršene majke
Svi smo mi bili novorođenčad. Bili smo bespomoćni i potpuno ovisni o ljubavi i pažnji roditelja, osobito majki. Majke su bile one koje su nas grlile ili zanemarivale, koje su osluškivale naše potrebe ili ih pogrešno interpretirale i gurale nam dudu u usta onda kada je trebalo promijeniti pelenu. Nijedna majka ne može u potpunosti udovoljiti potrebama novorođenčeta. Nema savršene majke. Međutim, savršena majka novorođenčetu nije ni potrebna. Potrebna mu je dovoljno dobra majka, koja zna razviti sigurnu emotivnu bazu, tako da novorođenče zna da može računati na nju, da neće biti ostavljano i da neće umrijeti od gladi.
Osim te sigurne baze koja se odnosi na tjelesne potrebe, tu je i emotivna sigurnost koja se razvija grljenjem, pričanjem, igrom, gugutanjem i izrazima lica koji u djetetu stvaraju osjećaj da je važno i zbrinuto.
Tri vrste emocionalne privrženosti
Međutim, ako majka nije dovoljno emocionalno zrela i nije se u stanju posvetiti novorođenčetu u onoj mjeri u kojoj je to njemu potrebno, mijenja se „uzorak bliskosti“. Tako osim sigurne privrženosti (oko 65 posto djece), psihologinja Mary Ainsworth razlikuje i izbjegavajuću privrženost (oko 35 posto djece) te anksioznu privrženost (oko 10 posto djece).
Djeca koja su razvila sigurnu privrženost ne sumnjaju u majčinu ljubav, vesele se kad je vide, pokazuju blago negodovanje pri odvajanju i, dok je majka u blizini, slobodno istražuju okolinu. Kada odrastu, imaju pozitivnu sliku o sebi i svojem partneru te vješto balansiraju između potrebe za bliskošću i potrebe za samostalnošću.
Naravno, to ne znači da su njihove veze idealne i bez konflikata, nego da mogu uspostaviti bliskost i često osjećati ugodnu emotivnu povezanost bez pretjeranoga kontroliranja odnosa, odbacivanja ili bijega. Djeca koja nisu imala priliku razviti sigurnu emotivnu privrženost, kao odrasli ljudi najčešće postaju osobito osjetljivi na odbacivanje.
Oni kojima majka nije stvorila sigurnost
Djeca koja su razvila izbjegavajuću privrženost ne vole dodir i maženje, manje surađuju i manje istražuju okolinu. Kada majka ode, ne pokazuju osobitu uznemirenost, a kada se vrati - izbjegavaju je. Taj uzorak bliskosti može nastati ako je majka u prvim mjesecima novorođenčetova života bila vrlo malo prisutna ili uopće nije bila uz njega. Ta djeca poslije imaju potrebu za visokom razinom autonomije, prikazuju se samodostatnima i nepovredivima. Nisu sklona pokazivati osjećaje, a kada ih se odbaci, povlače se u sebe i udaljavaju od partnera, o kojem često nemaju neko visoko mišljenje.
Djeca koja su razvila anksioznu privrženost nemaju povjerenja u odrasle, nesigurna su, bojažljiva i u nepoznatim situacijama vrlo malo istražuju. Kad god mogu, drže se majke, iznimno im teško pada odvajanje, a kada se majka vrati, reagiraju ambivalentno - traže bliskost, ali je i odbacuju.
Taj uzorak bliskosti može nastati kada majka nije bila dovoljno emotivno uživljena u kontakt s djetetom - kada je često bila odsutna duhom ili brigu o djetetu vodila mehanički. Djeca takvih majki u odrasloj dobi traže iznimno snažnu povezanost i intimnost, potvrdu i odobravanje partnera i sklona su ovisničkim odnosima. Uz nepovjerljivost, često pokazuju i pretjeranu emotivnost, brigu i impulzivnost.
Unutar teorije privrženosti naknadno je prepoznata i tzv. dezorganizirana privrženost, koja nastaje kada je majka generalno prestrašena ili zastrašuje. Kada je majka prestrašena, dijete čita njezin izraz lica i osjeća se ugroženo jer nema oslonca, a kada je majka agresivna ili zlostavlja dijete, tada ono upada u tzv. strah bez razrješenja jer je majka istodobno izvor sigurnosti i izvor prijetnje.
Kod dezorganizirane privrženosti u odrasloj dobi prisutni su veliki problemi u uspostavljanju intimnosti jer takve osobe znatno iskrivljuju sliku partnera. Taj oblik privrženosti mnogi psiholozi i psihijatri smatraju temeljnim uzrokom različitih poremećaja ličnosti i patološkog ponašanja.
Kako to izgleda u stvarnosti...
Tako je to u teoriji... A kako to izgleda u stvarnosti? Uzmimo za primjer susret između žene s anksioznom privrženošću i muškarca s izbjegavajućom privrženošću. Oni jedno drugom isprva pristaju kao ruka i rukavica. Njoj je potrebna velika bliskost, snažno povezivanje, što i njemu u početku odgovara jer zaboravlja na distancu koja ga iznutra odvaja od njega samoga. Međutim, on uskoro naglo odlazi jer ga odnos guši, a ona se osjeća kao da gubi tlo pod nogama.
Nakon nekog vremena, kada se oporavi i ohladi, on joj se ponovno približava jer ga ona zapravo ne privlači kao osoba, nego njezina distanca. Na kraju se takav odnos svede na igru kontrole u kojoj pobjeđuje onaj komu je manje stalo.
Ili, primjerice, odnos u kojem muškarac ima izgrađenu sigurnu privrženost, a žena dezorganiziranu. Taj emotivni koktel također može biti vrlo intenzivan ako muškarac iz nekog razloga ostane u odnosu. Njegovu sigurnost u bliskost stalno će narušavati njezine projekcije, a on će pokušavati održati odnos i „izvesti je na pravi put“. Hoće li na kraju pobijediti njezina kaotičnost ili će se ona primiriti - tko zna?
Jaki i slabi
Jedan od čestih obrazaca za uspostavljanje bliskosti jest podjela uloga na „jakog“ i „slabog“. Osoba koja je u ulozi „jakog“ stalno troši energiju na to da se osjeća većom, višom i važnijom od svojeg partnera i time negira svoju slabost i ranjivost, a osoba koja je u ulozi „slaboga“ gubi energiju zato što je stalno podčinjena i zato što njezine odluke i misli partneru nisu ni važne ni vrijedne.
Takav odnos isprva također stvara snažan osjećaj bliskosti jer se partneri doslovno nadopunjuju - jedno se osjeća sposobnim i važnim, dok se drugo osjeća opuštenim i zaštićenim. Prvi dobiva dozu mekoće i ranjivosti preko partnera, a drugi dozu snage i važnosti. Međutim, uskoro obrazac počinje igrati vlastitu igru i partneri postaju njegove marionete. „Jaki partner“ postaje sve hladniji i umišljeniji, a „slabi“ sve pasivniji i dosadniji.
Hoće li te uloge puknuti ili ne - ne zna se. Katkad traju do kraja života, a katkad se raspadnu, i to prilično naglo. Često se događa da se „jaki partner“ zaljubi u osobu za koju je procijenio da je jača od njega, s kojom napokon može biti u suprotnom odnosu, u odnosu u kojem se može odmoriti i dopustiti si slabost.
Krute uloge
Nesvjesno preuzimanje uloga, odnosno uzorci privrženosti razvijaju se od najranijih dana. Je li onima koji nisu odrastali u kvalitetnim uvjetima uopće moguće uspostaviti trajnu bliskost koja bi se temeljila na pažnji i povjerenju? Naravno da je moguće. Iako su rijetki oni koji će u starijoj dobi ostvariti kvalitetan odnos i ugodan osjećaj bliskosti s partnerom. Dovoljno je pogledati malo oko sebe i odmah postaje jasno da većina starijih parova ima slabu ili nikakvu komunikaciju, da su okoštali u svojim ulogama i da tu ima vrlo malo nade da će se nešto promijeniti.
Nažalost, to je realnost. Nesvjesni su obrasci snažni i većinu ljudi povedu kroz život i zarobe. To ne znači da u takvim odnosima nema bliskosti, nego da je ona slaba ili rastrzana jer se uspostavlja kroz naučene obrasce koji su jedna vrsta filtra za emocije.
Situacije u kojima se izoliramo puno govore o nama
Stabilna bliskost koja ne ostaje na mrtvoj točki, nego ima svoju živu dinamiku, može se razvijati samo ako su partneri spremni učiti kroz odnos. Bliskost s partnerom izvlači na vidjelo sva ona unutarnja mjesta na kojima nismo bliski sa samima sobom. Netko će se izolirati jer ne može reći „ne“, netko će se izolirati kada treba uspostaviti tjelesnu intimnost, netko će se izolirati kada ima previše stresa na poslu...
Način na koji se izoliramo i odbacujemo ili način na koji tražimo previše pažnje i povezanosti mogu nam puno toga reći o nama samima. Zato je upoznavanje sebe kroz odnos s partnerom iznimno vrijedno. Obostrano ulaganje u razvijanje partnerske bliskosti uvijek se vrati. Ne samo kao dobar osjećaj povezanosti s partnerom nego i kao dobar osjećaj sa samim sobom.