Bez lijekova, poticanja trudova, vakuuma

Prirodni porođaj, poznat i kao nemedikalizirani ili neintervencijski porođaj, točno je ono što mu naziv govori – rođenje djeteta bez upotrebe lijekova koji smanjuju bol, hormonskih stimulansa koji potiču trudove, vakuuma, konstantnog mjerenja otkucaja srca, kirurškog rezanja međice, prokidanja vodenjaka i drugih medicinskih intervencija.

Prema Hrvatskoj udruzi primalja, koja već godinama u našim krajevima promovira prirodni porođaj, to je sasvim drukčije iskustvo, koje prije svega ispunjava i lijepo je za majku. Rodilja na prirodnom porođaju osjeća da ima mnogo veću kontrolu nad svojim tijelom i zdravljem djeteta. Osim toga, takav je porođaj bolji za dijete jer je novorođenče budno i mnogo aktivnije, ne pokazuje znakove mlohavosti i umora te redovito odmah prihvaća dojku.

Tijekom prirodnog porođaja bitna je potpora koju rodilji pruža partner, no još je važnija primalja, koja osigurava sigurno i poticajno okruženje. Kako i sama atmosfera utječe na tijek prirodnog porođaja, važno je osigurati zamračeno i ugodno ozračje, a mogu se upotrijebiti i aromatične lampice s mirisnim uljima, opuštajuća glazba i slično ako to rodilji odgovara. Rodilji je dopušteno slobodno kretanje, njihanje na lopti za pilates te porođaj u položaju koji joj maksimalno odgovara i koji sama zauzme: četveronoške, na boku, na stolčiću ili u vodi.

Moguć i kod kuće

U bolnicama mnogih zapadnih zemalja postoje centri za rađanje koji prakticiraju takav porođaj u okruženju obitelji. Jednako tako, tamošnje primalje imaju veću samostalnost te je u slučajevima niskorizične trudnoće u mnogim zemljama dopušten porođaj kod kuće uz prisutnost obitelji i primalje. Postoje čak i kuće za porođaje koje rodilji daju veći osjećaj medicinske sigurnosti, a istodobno pružaju mogućnost boravka obitelji. Kako sam ubrzo saznala, u Hrvatskoj je situacija potpuno drukčija.

Postoji tek nekolicina bolnica i privatnih rodilišta koja omogućuju neke vidove prirodnog porođaja, poput rađanja u vodi ili na stolčiću. No zakon zasad ne poznaje porođaj kod kuće, pa mnoge žene koje se odluče za takvu vrstu porođaja angažiraju licencirane primalje iz inozemstva. U potrazi za prirodnim porođajem, neke žene odlučuju roditi u inozemstvu, a posebno su popularne kuće za porođaj u Grazu.  

Trudovi i emocije

Kako sam u trudnoći saznala da u zagrebačkim bolnicama nisu mogući pojedini alternativni načini porođaja te kako sam upoznala divnu primalju koja u varaždinskoj bolnici već godinama potiče prirodan pristup rađanju, odlučili smo se na porođaj upravo tamo. No bila sam upozorena: kako bih rodila na taj način, morala sam pogoditi pravu smjenu u bolnici jer i tamo postoje liječnici koji ne podržavaju prirodni porođaj. Uzdala sam se u svoju sreću i potkraj trudnoće smjestila se u kuću roditelja svojeg partnera u Varaždinu, gdje sam obavljala zadnje preglede. Stvari su se polako zahuktavale.

Večer prije nego što sam rodila, znala sam da je došlo vrijeme jer su počeli predtrudovi: u dva sata ujutro probudili su me lagani bolovi koji su podsjećali na menstrualne grčeve te su se zajedno s laganim bolom u križima pojavljivali svakih 3-5 minuta. Tijelo se uhodavalo. To je trajalo sve dok ujutro nismo došli u bolnicu na pregled: kada su me tamo prikopčali na CTG koji prati bebine otkucaje srca i kontrakcije maternice, trudovi su naglo stali.

Tek sam poslije osvijestila da su vjerojatno stali jer sam saznala da liječnici koji rade u toj smjeni nisu za prirodan porođaj – da sam tada ostala u bolnici, ne bih se mogla oduprijeti njihovim „poticajima“.PageBreak

djeca
Thinkstock djeca
Tijelo nije htjelo nastaviti u takvim uvjetima

Moje mi je tijelo pomagalo da ostvarim ono što sam naumila. Takav tijek događaja upravo se poklapa s riječima Judie C. Rall, poznate američke zagovornice prirodnog načina življenja i rađanja: „Vaše emotivno stanje utječe na način na koji se vaš porođaj odvija i zato je veoma važno pod svaku cijenu izbjeći ometanja u sobi u kojoj rađate.

Često je promjena emotivne atmosfere sve što je potrebno da bi trudovi ponovno započeli.“

Liječnici te smjene poslali su me kući jer sam bila otvorena samo jedan prst i službeno nisam imala kontrakcije. No kad sam se vratila u kuću partnerovih roditelja, oni su me gledali u čudu, posebice otac koji je liječnik i koji mi je rekao da se vratim u bolnicu ako imam trudove. Tipično.

Dakle, okolina nije bila pretjerano poticajna i moje tijelo nije dopuštalo da se stvari zahuktaju, pa sam cijelo jutro provela hodajući po kući i po okolici.

Atmosfera podrške

Lagani predtrudovi vratili su se, ali se nisu pojačavali sve dok poslije podne nisam otišla k prijateljici primalji koja je zamračila svoj dom i stvorila ugodnu atmosferu punu podrške.

Još me jedna stvar uvelike smirivala: svakih 45 minuta do sat vremena slušala je otkucaje srca djeteta. Činila je to jednostavnim prislanjanjem Pinardove slušalice na trbuh, dok većina bolnica zahtijeva konstantnu uporabu elektroničkog monitora kako bi se pratili trudovi te otkucaji majčina i djetetova srca. No kad je žena priključena na taj aparat, mora ležati u krevetu, što pojačava duljinu trudova i povećava bol, kažu zagovornici prirodnog porođaja.

Ako nema dripa, ne trebaju ni lijekovi protiv bolova

Tijekom trudova ležala sam na boku, malo na jednome malo na drugome, a između sam se odmarala i povremeno hodala po sobi. Trudovi su postajali sve intenzivniji, bolovi sve jači, ali nije ih bilo tako strašno podnositi jer je onaj intenzivan dio trajao samo nekoliko sekundi te su mi dotadašnji trudovi pomogli da se uhodam. Jednako tako, tijelo tijekom trudova osim hormona oksitocina, koji potiče kontrakcije maternice, ispušta endorfin koji ublažava doživljaj bolova. S druge strane, kad je porođaj induciran ili pojačan pitocinom (umjetnim oksitocinom, tzv. dripom), trudovi se ubrzavaju i čini se da se javljaju jedan za drugim, bez ikakva odmora.

To može iscrpiti maternicu i onemogućiti njeno djelotvorno stezanje. Rodilja se može otvoriti do određene mjere i zatim prestati napredovati, a tada je neizbježan carski rez. Uza sve to, u žena koje porođaj započnu pitocinom trudovi postanu toliko bolni da se ne mogu nositi s njima bez lijekova protiv bolova. Na taj se način, prema riječima Judie Rall, u njihovu organizmu nađu dva lijeka umjesto jednoga. Nažalost, takva je vrsta induciranog porođaja i danas vrlo česta u našim bolnicama.

Pravi položaj

Beba se sve više spuštala i pritiskala zdjelicu, pa sam sve češće morala na toalet, što je zapravo bio vid prirodnog klistira (u hrvatskim se bolnicama klistir provodi pri dolasku u bolnicu, što je mnogim rodiljama stresno iskustvo). Sa svakim trudom znala sam da sam sve bliže, ali i dalje nisam znala što i kako mi je činiti te sam na vrhuncu trudova razmišljala i govorila sama sebi: „Moje tijelo zna što čini, beba zna što čini.“

Morala sam imati apsolutno povjerenje u njega jer na misaonoj razini nisam mogla znati što me točno čeka. U tim trenucima iznimno mi je važna bila potpora prijateljice/babice, koja mi je govorila da izvrsno napredujemo. Prepustila sam se njezinim poticajnim riječima i do jedan sat u noći bila sam dovoljno otvorena za odlazak u rađaonicu. Nekoliko minuta vožnje do bolnice i hodanje do rađaonice činili su mi se beskrajno dugima jer sam svako malo imala potrebu stati i prodisati trud.PageBreak

djeca
Thinkstock djeca
Pucanje vodenjaka

Kad smo napokon stigli, tijekom jednog truda pukao je i vodenjak. Sam od sebe. Prema istraživanjima, bebe kod kojih je vodenjak umjetno prokinut (što je također vrlo česta praksa u našim bolnicama) izložene su većem stresu. Kako u svojoj knjizi Žensko tijelo, ženska mudrost navodi poznata američka liječnica Christiane Northrup, plodova je voda najbolji dostupan „materijal za pakiranje“ te štiti tijelo bebe prilikom kontrakcija. Stoga je u većini slučajeva važno pričekati da vodenjak sam pukne.

Nakon toga ušla sam u rađaonicu i pitala se kako ću se popeti na stol jer sam imala osjećaj da su trudovi sve češći i sve jači te da jednostavno ne mogu dići nogu i popeti se. Iako sam prvotno planirala rađati na stolčiću, shvatila sam da su mi trudovi u tom položaju previše bolni i primalja je predložila položaj rađanja na boku jer sam u tom položaju odradila i većinu trudova. Ponovno se tu javio um, koji nije ni pomišljao na takav položaj pri rađanju, no tijekom trudova tijelo se prirodno smjestilo u taj položaj, stoga sam se još jednom odlučila prepustiti njegovoj mudrosti i roditi na boku.

Sad ili nikad

Nakon što sam se napokon smjestila na krevet, zagrlila jastuk i primila partnerovu ruku, trudovi su krenuli još jače. Godila mi je opuštena atmosfera zamračene rađaonice i prisutnost jedino mog partnera i babice. Bila sam opuštenija i lakše sam se prepuštala. Nakon trećeg jakog tiskanja u fazi izgona, kada sam si jednostavno rekla „sad ili nikad“ i prepustila se tiskanju bez obzira na to što sam imala osjećaj da ću popucati, izašla je i Ona.

Taj osjećaj olakšanja nikad neću zaboraviti. Sve drugo postalo je nebitno. Biće koje je raslo u meni sada je bilo vani i napokon sam ga mogla vidjeti, dotaknuti. Odmah su mi je stavili na prsa i više nego aktivno počela je tražiti dojku. Nevjerojatan je osjećaj kada tako malo biće ima poriv priviti se uz vas i tražiti utočište i izvor hrane, a vi to možete omogućiti. I sada mi je to fascinantno, kao i činjenica da i sama pomisao na dojenje ili bebin jak plač mogu izazvati da majčino mlijeko jednostavno počne teći. Tijelo je zaista magično i drago mi je što sam mu odlučila vjerovati.

Tijelo sve zna samo

Previše žena danas pristupa porođaju sa željom da ih brzo „izliječe“, odnosno da liječnici odrade svoje i one dobiju bebe u naručje što prije – prije svega zbog nesigurnosti i manjka povjerenja u vlastito tijelo. No moje me iskustvo poučilo da je porođaj sasvim prirodan proces i da tijelo intuitivno zna što mu je činiti. Sve što je većini zdravih žena potrebno tijekom tog procesa jesu potpora i ohrabrenje. Meni je ta potpora bila iznimno važna: babica mi je svojim ohrabrenjem neizmjerno pomogla u trenucima slabosti i nesigurnosti. Na kraju je ispalo da sam tijekom cijelog procesa trebala „samo“ disati i biti strpljiva.

Zahvaljujući tom iskustvu, shvatila sam još nešto: danas budućim majkama koje se u Hrvatskoj odluče na prirodan porođaj – kao i svim primaljama, liječnicima i drugom osoblju koje pomaže ženama da ga ostvare – uopće nije lako. Svi se oni bore protiv ustaljenog sustava što trudnicu doživljava kao ženu na traci koja tijekom jedne liječničke smjene mora ući i obaviti svoje, milom ili silom. No sve više žena inzistira na prirodnom porođaju i zahvaljujući njihovim sve jasnijim glasovima rađanje se ima mogućnost vratiti onome što je nekoć bilo: intiman, obiteljski čin u kojem žena vođena intuicijom i uz pravu podršku može doživjeti najljepše duhovno, tjelesno i emotivno iskustvo.