Igra kontrole nad odnosom
U svim partnerskim odnosima, pa i onim punim uvažavanja i razumijevanja, povremeno dolazi do svađa i nesuglasica. Samo je pitanje koliko je često to „povremeno“ i dokle te svađe idu – zaustavljaju li se na žučnim raspravama ili prelaze u vrijeđanje i prijetnje napuštanjem.
Pomisao da bismo mogli ostati napušteni većini ljudi vrlo teško pada. Naročito ako su ih kao djecu roditelji na razne načine napuštali ili zanemarivali. U tom slučaju i sama pomisao na osjećaj napuštenosti može biti toliko strašna da, kako bi moguću bol maskirali, automatski pribjegavaju različitim taktikama. Jedna je od najčešćih: „Nećeš ti napustiti mene, nego ću ja tebe!“
To znači, ako ona okrene leđa, on izađe i zalupi vratima. Ako on ne odgovori na poruku, ona mu odgovori da joj se više ne mora ni javljati. Ako se on ne želi vidjeti s njom nekoliko dana, ona ode na safari na drugi kraj svijeta. Poruka ovog odbacivanja jest: „Nisi me povrijedio, odoh ja i baš će mi biti dobro bez tebe!“
Posrijedi je igra kontrole nad odnosom, no ta je igra katkad toliko nesvjesna da ljudi doista odu na duga i skupa putovanja na kojima se uopće ne osjećaju dobro samo kako bi pokazali da nisu povrijeđeni, iako zapravo jesu, ali to ne mogu priznati ni samima sebi, a kamoli partneru.
Ljutnja
Ta igra najčešće upali. Onaj koji je „odbačeniji“ osjeća veću bol koja ga tjera da traži utjehu u ponovnom uspostavljanju bliskosti. Nadmetanje u toj igri koju bismo mogli nazvati „komu je manje stalo?“ vodi u sve veće udaljavanje, što na površinu izvlači sve dublje povrede napuštenosti iz djetinjstva.
Napuštanje i odbacivanje nisu sasvim jednaki postupci. Kada netko napušta (osnova riječi je „puštanje“), usmjeren je na sebe i put ispred sebe, a kada odbacuje (korijen je riječi „bacanje“), usmjeren je na onoga koga odbacuje. Odbacivanje je zapravo čin ljutnje.
Mnogi ljudi doista ne znaju drukčije izraziti ljutnju, nego odbacivanjem. Šute, šute, a onda puknu i odbace. Poslije im bude žao jer shvate da su pretjerali, no nakon što je povjerenje narušeno, vrlo je moguće da će i partner pribjeći odbacivanju i igri „komu je manje stalo?“.
U toj igri, onaj koji uspije uvjeriti drugoga da mu je manje stalo, ima osjećaj kontrole nad odnosom. Paradoksalno je to što će najuvjerljiviji biti upravo onaj koji potpuno odbaci, odnosno više ne želi nikakav kontakt. No to nije poanta igre. Smisao je dati do znanja tko je jači, tko je manje povrediv, jer to stvara privid sigurnosti, privid bivanja „iznad“ partnera.
Svako postavljanje u položaj moći iz partnera izvlači njegovu dječju nemoć. Ta su iskustva dječje nemoći tim bolnija što su roditelj, odgojitelj, stariji brat ili sestra bili bezosjećajniji, odnosno što su više zlostavljali.
Ljekovita fantazija
Nažalost, zbog dječjih boli koje nisu do kraja proživljene, mnogi se odnosi temelje na klackalici u kojoj je malo jedna, pa malo druga osoba iznad, odnosno u položaju kontrole. Nemogućnost prihvaćanja i proživljavanja boli koju budi partnerovo napuštanje ili odbacivanje vodi u idealizaciju, u „ljekovitu fantaziju“, odnosno u maštanje o zalječenju boli ponovnim sjedinjavanjem. A upravo ta fantazija vodi u ponovnu želju za odnosom u kojem opet vrlo lako može doći do odbacivanja jer stvarni partner nikada nije ostvarenje lika iz mašte.
Ono što partneri mogu napraviti kako im se odnos ne bi pretvorio u neku vrstu emotivnog jo-joa u kojem uvijek iznova dolazi do odbacivanja, boli, fantazije, pa zbližavanja, jest da, za početak, u odnosu počnu izražavati ljutnju. Zato je potrebno obostrano dopuštenje na izražavanje ljutnje i dogovor da neće biti odbacivanja, nego da će, u najgorem slučaju, jedan od partnera otići u šetnju ili u drugu sobu, pa se nakon nekog vremena vratiti i nastaviti razgovarati.
Odbacivanje je slabost
Drugo, potrebno je jasno i glasno odbacivanje okarakterizirati kao slabost, a ostanak u odnosu, bez obzira na to koliko snažni, bolni ili teški osjećaji bili – kao snagu. Ako odnos nije dovoljno dobar, jednom će možda završiti, ali ne odbacivanjem. Odbacivanje je ionako samo krinka nakon koje isplivaju emotivni repovi boli začinjeni osjećajima krivnje, tuge i ovisnosti.
Treće, pri razgovoru i izražavanju ljutnje, dobro je spomenuti i neke kvalitete odnosa, a ne samo aktualne probleme, što pokazuje želju za održanjem odnosa i zajedničkim radom na raščišćavanju prepreka koje onemogućuju bliskost. Kada su oba partnera spremna na rast i razvoj u odnosu, to životu daje uistinu nezamjenjivu kvalitetu.
No ako jedan od partnera na to nije spreman, nego ostaje pri starim obrascima, kao što je kamufliranje svoje povrijeđenosti odbacivanjem, drugi partner može to prepoznati i ne dopustiti da ga emotivni jo-jo ponovno uvuče u vrtlog. Može preboljeti bol odbacivanja i tako izaći iz začaranog kruga u kojem ga drži njegova dječja bol, neproživljena do kraja.