Kompleks manje vrijednosti

Zabrinjava li vas hoćete li se svidjeti nekome na prvom spoju ili kako će vas doživjeti bivši kolege na godišnjici mature? Uzrujani ste jer ne znate što biste trebali reći na poslovnom sastanku? Strepite kako ćete izgledati u kupaćem kostimu jer ste posljednjih šest mjeseci puno jeli i malo se kretali?

Ako vas takvi osjećaji često prate, moguće je da patite od kompleksa manje vrijednosti. Psihologija i psihijatrija dugo proučavaju taj fenomen, o kojem su prvi pisali Sigmund Freud, Carl Jung i Alfred Adler.  

Kompleks manje vrijednosti skup je bolnih osjećaja koji proizlaze iz predodžbe o podređenosti u odnosu na druge i uvjerenja da nas drugi promatraju, procjenjuju i kritiziraju. Moguće je biti iskompleksiran zbog izgleda, društvenog i ekonomskog statusa, obrazovanja, ljubavnih postignuća i koječega drugoga. Mala doza kompleksa – ona koja ne nanosi patnju – nije nužno loša. Navodi nas da se ponašamo u skladu s vrijednostima većine i da se uklopimo u okolinu kako bi društvo bilo homogenije.

Strah da će okolina prepoznati nedostatke...

Međutim, kompleks može znatno izaći iz okvira navođenja pojedinca na prilagodbu.
Iako kompleks manje vrijednosti nije psihijatrijska dijagnoza, često je sastavni dio priznatih psihijatrijskih bolesti, ponajviše depresije, generalizirane anksioznosti i socijalne fobije. Žrtva kompleksa zaokupljena je pitanjem kako je drugi doživljavaju, što misle o njoj, ogovaraju li je, prihvaćaju li je ili odbijaju.

Stalno je mori strah da će okolina prepoznati njene nedostatke, zamjeriti joj na njima i isključiti je iz društva. Zabrinutost zbog tuđe nepovoljne prosudbe sprečava žrtvu kompleksa da se razmaše, razvije svoje talente i izražava osjećaje. Posebno je bolan kompleks koji se tiče bioloških osobina poput fizionomije, tjelesne građe, rase i inteligencije, koje se teško ili uopće ne mogu promijeniti.

Kako se rađaju kompleksi

Što će biti predmet kompleksa, ovisi o sredini u kojoj pojedinac živi
U kulturi koja osobito štuje stupanje u brak i zasnivanje obitelji, onaj komu to ne polazi za rukom ili ima druge prioritete može pasti kao žrtva kompleksa. U visoko estetiziranoj kulturi poput naše, kao ideal poželjne vanjštine određeni su pravilni oblici i proporcije ljudskog lica i tijela. Tko odstupa od tog teško dostižnog ideala, lako postaje iskompleksiran zbog izgleda, a u tome mu „pomažu“ modni časopisi, televizija i filmovi, podsjećajući ga na to koliko mu nedostaje do savršenstva.

Osim što je estetizirana, moderna zapadnjačka kultura također je naglašeno materijalistička, pa kompleks manje vrijednosti prijeti i onome tko nije postigao ekonomski status koji je norma u njegovoj sredini. Obiteljski utjecaj također usmjerava komplekse. Ako je tradicija diplomirati medicinu ili arhitekturu, onaj član obitelji koji je pretrpio neuspjeh u obrazovanju može razviti kompleks u odnosu na rođake koji su diplomirali na priželjkivanim područjima.

Snaga živčanog sustava

Dok je ono zbog čega će netko biti iskompleksiran određeno kulturom i odgojem, sama je predispozicija za kompleks manje vrijednosti urođena, a ovisi o snazi središnjega živčanog sustava
Hoće li vas nepovoljna usporedba s okolinom unesrećiti ili ostaviti ravnodušnima, ovisi o vašoj otpornosti na stres. Spoznaja vlastite inferiornosti prema drugima ne mora izazvati bolne osjećaje koji tvore kompleks manje vrijednosti. Neki su ljudi savršeno svjesni činjenice da u nečemu slabije kotiraju od okoline, ali im taj podatak ne smeta.

Emocionalno osjetljiviji ljudi u većoj su opasnosti da će ih svijest o inferiornosti učiniti nesretnima. Oni čiji je središnji živčani sustav osobito ranjiv imaju većih izgleda da pate zbog saznanja da zaostaju za drugima u nečemu što im je važno. Dapače, mnogi tankoćutni ljudi neutemeljeno su iskompleksirani jer su u zabludi da su po nečemu lošiji od okoline. Obratno, malo je vjerojatno da će svijest o inferiornosti pogađati onoga tko ima visoku toleranciju na stres; štoviše, takav možda neće ni uočiti da su drugi u nečemu bolji od njega.

Nastavak članka