Snaga potisnutih emocija

Svi smo mi u djetinjstvu morali naučiti regulirati svoje osjećaje. Morali smo naučiti da je ponekad bolje suzdržati se od izražavanja ljutnje ili tuge u školi ili na ulici jer ti osjećaji ne bi bili prihvaćeni na način koji bi nam odgovarao.

Međutim, korijen većine problema odraslih ljudi upravo su potisnuti osjećaji. Neisplakana tuga, skriveni bijes, neizražena radost, ugušena ljubav... Premda se može činiti čudnim da neko potiskuje radost ili ljubav, to nije čudno kada se stavi u kontekst odrastanja, jer je u nekim obiteljima dječja radost roditeljima bila samo „smetnja“, a pokazivanje ljubavi nailazilo je na hladan zid roditeljskog ignoriranja.
Potisnuti osjećaji mogu biti toliko teški i bolni da ih čovjek doživljava kao strano tijelo u sebi.

Međutim, ti osjećaji nisu ništa drugo nego izvorna, emotivna ljudska priroda koja nije naišla na prihvaćanje i doživljaj unutar obitelji, pa ju je i čovjek unutar sebe navikao odbacivati i tretirati kao „nešto drugo“, kao problem koji treba riješiti, kao nešto što treba „izbaciti“, a ne kao dio sebe koji je bolan zato što nije uklopljen u emotivnu cjelinu, zato što nije povezan, prihvaćen i doživljen.

Zato je jedan od najvažnijih koraka u terapijskom procesu da čovjek svoju emotivnu bol prestane doživljavati kao neprijatelja i počne vjerovati svojoj emotivnoj prirodi koja se sigurno ne bi sama od sebe „odmetnula“ i počela mu stvarati probleme, boljeti ga, otežavati mu život.

Poput proročanstva

Svaki osjećaj teži biti izražen. Potisnuti su osjećaji koncentrat i imaju snažnu tendenciju da se izraze, pokažu, da daju do znanja da postoje i da neće prestati postojati sve dok ne pronađu svoje zrcalo u vanjskom svijetu, sve dok ne pronađu osobu koja će ih prihvatiti ili kontekst u kojem će se napokon rasprostraniti, pokazati sebe.

Zato potisnute osjećaje možemo shvatiti kao svojevrsno samoispunjavajuće proročanstvo. Oni upravljaju čovjekom, vode ga kroz život sve dok se ne stvori kontekst koji je sličan priči u kojoj su ti osjećaji nastali. 

Tako će, na primjer, osoba koja je razvila obrazac pasivne agresije zbog majke koja previše kontrolira, i ne znajući da to radi, početi odugovlačiti s obavezama na poslu i tako ući u konflikt sa šeficom, koju je nesvjesno ugurala u ulogu majke. Ili će se žena koja je cijelo djetinjstvo pokušavala pomoći ocu i spasiti ga od alkohola zaljubiti u čovjeka kojem će biti pomagačica i spasiteljica, samo što će se ovaj put, recimo, baviti njegovom depresijom i dugovima.

PageBreak

Svaka od tih emotivno nabijenih priča želi drukčiji kraj, želi razrješenje. Ili, točnije rečeno, čovjek podsvjesno teži razrješenju svoje bolne priče. Međutim, najčešće se događa upravo suprotno – priča se ponavlja. Sve dok su potisnuti osjećaji redatelji životnih priča, one će se ponavljati. Kontekst će biti drukčiji, ali temeljno uvjerenje („ne vrijedim“, „mene nitko ne voli“, „nikada ništa ne napravim kako treba“, „ne zaslužujem uspjeh“ i slično) samo će se iznova potvrđivati.

Sva ta uvjerenja nastajala su u djetinjstvu i glavni je problem to što prirodni emotivni odgovor na takve direktne ili indirektne poruke („ne vrijediš“, „nisi mi važan“ i slično) nije mogao biti izražen jer ne bi bio prihvaćen – tuga bi možda bila ismijana, a ljutnja kažnjena. Prirodni emotivni odgovor koji nije mogao biti izražen ostao je unutra, potisnut i počeo progovarati raznim psihosomatskim simptomima – netko će osjećati bol ili težinu u prsima, netko pečenje u želucu, a netko kroničnu iscrpljenost ili nervozu.

Obiteljski obrasci

Emotivno nabijene priče često se iz generacije u generaciju kopiraju, pa se kći protiv svoje volje malo po malo počne pretvarati u svoju strogu majku i pretjerano kontrolira vlastitu djecu. Međutim, često se dogodi i da se priča obrne. U ovom slučaju to bi značilo da kći svoju djecu počne odgajati sasvim drukčije, da im stalno popušta, pa djeca postanu „previše moćna“, odnosno rade što žele – kontroliraju svoju majku i manipuliraju njome.

Takva „obrnuta priča“ zapravo se opet ponavlja, jer djeca koja su rano stekla osjećaj moći i kontrole nemaju dovoljno razvijene osobne granice, odnosno „rasprostranjuju se na druge“, ne prepoznaju njihove osjećaje i potrebe, nego misle da su drugi tu da im služe za njihove potrebe i ciljeve. Tako ponovno dolazimo do strukture ličnosti s početka: do ličnosti koja kontrolira i ne uvažava druge.

To su, naravno, samo kosturi priča koje se na razne načine mogu prelamati kroz generacije i mijenjati se ovisno o urođenom temperamentu osobe i raznim životnim okolnostima. Potisnute osjećaje možemo shvatiti kao korijenje, a životne priče kao grane svojega životnog stabla. Prorađujući potisnute osjećaje otvaramo si prostor za nove životne priče koje nisu za nas odabrali drugi, već ih odabiremo sami.