Stvaranje sigurnosti
Stabilnost i stalnost naših navika dobra je, čini naš život produktivnim. Marljivo radimo, učimo, ispunjavamo obaveze u pokušaju da u stalnom tijeku života pronađemo red, smisao, nešto na što se možemo osloniti. Stvaranje sigurnosti, izgrađivanje stabilnih struktura života, bilo da je riječ o poslovima, navikama ili životnim stavovima, zapravo je brana kojom smo usmjerili, ali i usporili vitalne tijekove života. S vremena na vrijeme strukture koje smo izgradili mogu postati toliko krute da potpuno zaustave tijek života.
Prirodni ritam života odvija se uvijek istim koracima: stvaranje – održavanje – uništavanje. Iskustvo i intuicija uče nas prepoznati te prirodne ritmove. Stvaranje i održavanje stupnjevi su razvoja s kojima najčešće nemamo problema. Kad ostvarimo željene ciljeve, polako se uspavaljujemo u pravilima, rutini, prividnoj sigurnosti.
Često stvari počinjemo uzimati zdravo za gotovo, prestajemo učiti, ne razvijamo više svoje sposobnosti. Sigurnost koja nas štiti može postati tamnica. Mnogo smo se puta našli u situaciji koja nas ne zadovoljava, ali nije toliko loša da bismo se mučili s promjenama. Ipak, osjećamo da se polako prestajemo veseliti i čuditi životu, prestajemo se razvijati.
Ako ne želite otvoriti vrata, morat ćemo ih razbiti
Intuicija i instinkti oružje su koje nam oduvijek stoji na raspolaganju za bolje snalaženje u životnim ritmovima. Problem je u tome što suvremeni način života svojim pravilima donosi određenu sigurnost, ali uspavljuje i potiskuje našu instinktivnu narav. Kad nemamo dovoljno vremena za sebe, kad živimo previše užurbano, tada ne stignemo ili ne želimo čuti da je vrijeme za promjene.
Često se bojimo poslušati glas svojega srca i dopuštamo da nas pravila potpuno blokiraju. S vremena na vrijeme potrebno je nešto porušiti, napraviti veliko pospremanje i baciti veliki otpad. Duboko u sebi znamo da nas nikakve diplome, bračni ili poslovni ugovori, naše utvrde od stvarnosti i snova ne mogu istinski zaštititi od trenutka kad ruka sudbine zakuca na naša vrata. „Tko je?“ pitamo, točno znajući odgovor. „Promjene! Ako ne želite otvoriti vrata, morat ćemo ih razbiti!?“ odgovara nam neumoljivi glas kojeg se bojimo čuti.
Tko riskira, profitira
Promjene bude strah od nepoznatog, narušavaju osjećaj sigurnosti i suočavaju nas s vlastitim nesigurnostima, pa na njih intenzivno reagiramo. Dva su načina kako se suočavamo s promjenama. Možemo se pasivno prepustiti, preuzeti ulogu žrtve, patnika i nadati se da će nas neki sretni slučaj spasiti. Ili se možemo boriti. Svi znamo što bi trebali raditi – drugi! Mudri smo kad stojimo sa strane i gledamo kako se naši bližnji lome u dvojbama, strahu, ljutnji ili boli. No kad se i sami nađemo u tom vrtlogu, najčešće ne znamo što trebamo činiti.
Neki od nas spremnije se odazivaju impulsu za promjenom, hrabrije se otvaraju promjenama, često ne razmišljajući o posljedicama. Možda ih vodi srce, hrabrost ili instinkti, a za njih je stvorena krilatica „Tko riskira, profitira.“ Ako sami nismo spremni zakoračiti u nepoznato, neka nas okrutna sila vanjskih događaja uvuče u promjene na koje ne možemo utjecati. Svaku tešku situaciju možemo shvatiti kao izazov. Krizna vremena bude nagon za opstankom. Tek kad nas životne okolnosti natjeraju, otkrivamo svoju kreativnost i snalažljivost koja mijenja život nabolje.
Često mislimo da ćemo promjenom vanjskih okolnosti riješiti svoje probleme. Zamijenimo jedan posao drugim, koji se nakon nekog vremena pokaže jednako iscrpljujućim i dosadnim. Mijenjamo prebivališta, partnere, vanjske okolnosti života, i možda privremeno osjetimo olakšanje, veselje, uzbuđenje novoga. No naša nam očekivanja često stvaraju nemir. Teško se možemo opustiti i uživati, čak i u najboljoj situaciji, ako ona ne odgovara onoj slici koju smo sami stvorili. Sa sobom uvijek nosimo prtljagu koja je puna istih sadržaja.
Naše tijelo, naš um i naše srce poput posuda su koje se stalno pune nekim sadržajem izvana. Stalno primamo nove dojmove, misli jure, osjećaji preplavljuju i srce i um, tijelo punimo vodom i hranom. Često i ne osjetimo koliko smo preopterećeni. Posuda našeg bića često je puna do vrha. Da bismo se stvarno mogli otvoriti promjeni, moramo napraviti mjesta, a da bismo ispraznili prostor, moramo nešto baciti. To je pravi smisao pojma „otvoriti se promjeni“.
Plakanje pročišćava srce
A upravo je to teško. Čak i kad iz svojeg ormara bacamo odjeću koju nismo već dugo nosili, oklijevat ćemo. Kad pokušavamo iz glave izbaciti neke stavove i uvjerenja, to je još teže. Ne možemo se otvoriti novim znanjima ako su naši stavovi kruti i ako mislimo da sve znamo. A tek osjećaji! Koliko rada na sebi, razumijevanja ili plakanja je potrebno da se riješimo obeshrabrujućih osjećaja ili da izliječimo slomljeno srce. Ne možemo se otvoriti novim prijateljstvima i novim ljubavima, premda su nam možda na dohvat ruke, sve dok ne raščistimo prošle tuge i gubitke, ne pročistimo srce i napravimo u njemu mjesta.
Albert Einstein je rekao: „Ne možemo riješiti problem razmišljajući na isti način na koji smo razmišljali stvarajući problem.“ Čini se, dakle, da istinsku promjenu možemo napraviti samo iznutra. Te dublje promjene moramo napraviti u svom umu, u načinu na koji sagledavamo situaciju, nalazimo za nju objašnjenja. Pritom se ne mora promijeniti nijedna okolnost naše vanjske stvarnosti. Učinkovita promjena zahtijeva preoblikovanje našeg opažanja i tumačenja stvarnosti.
Kad više ne mislimo da nešto nije u redu
U tome nam pomažu proučavanje sebe, razne tehnike samopomoći, meditacija, joga. Joga nas, primjerice, podučava da prihvatimo stvarnost takvu kakva jest, da živimo u sadašnjem trenutku. Tada se prestajemo zamarati strahom od budućnosti, prestajemo žaliti za prošlošću.
Dok slušamo svoj dah držeći tijelo u nekoj zahtjevnijoj asani, posve smo uronjeni u sadašnji trenutak, a na energetskoj razini čistimo tijelo, um i srce od svega suvišnoga. Tek nakon što se prestanemo opirati stvarnosti, počinjemo oslobađati svoj unutarnji prostor zakrčen očekivanjima, sjećanjima, strahom, krivnjom, žaljenjem i svim onim osjećajima koji nam oduzimaju snagu.
Kad osjetimo sadašnji trenutak i dopustimo si da budemo u njemu, kakav god on bio, tek tada otklanjamo prepreke i puštamo tijekovima života da nas ponesu. Kad više ne mislimo da nešto nije u redu, da bi nešto trebalo biti drukčije nego što jest, počinjemo disati punim plućima, počinjemo živjeti u novoj stvarnosti.
Zakoračiti unatoč strahu
Prvi je korak prepoznavanje stvarnosti. To je onaj trenutak kad začujemo kucanje na vratima svojeg života. Drugi je korak prihvaćanje. Kad odlučimo zakoračiti u nepoznato unatoč strahu. Kad smo spremni napraviti prostor, preispitati prijašnje odluke i načine ponašanja kako bismo raskinuli s prošlošću. Posljednji je korak odluka, namjera koju ćemo jasno izreći, koju ćemo zapisati, otpjevati, otplesati ili nacrtati. Koja će tako postati naš moto. S jasnim odgovorima možemo krenuti u akciju.
Promjene nisu nešto što se događa jednom u životu. Promjene nas prate cijeloga života, stalno se obnavljamo i preuzimamo odgovornost za sebe. Zreli smo kad shvatimo da ono što smo promijenili jučer, s vremenom postaje novi uteg. Sretni smo kad naučimo i prihvatimo da je život vječni ples stvaranja, održavanja i rušenja, vječni ples promjena, koji možemo otplesati srca otvorenog radosti, bića otvorenog razvoju.