Gdje su granice pomoći
Nalazite se pred doista važnim razdobljem, jednim od nekoliko njih kada treba jasno odrediti prioritete. Lako je reći: „Sami sebi moramo biti najvažniji“ ili „Bog je prvo sebi stvorio bradu“, no kako odoljeti očima naših unučića ili sjećanjima kako nam je bilo teško podizati djecu bez podrške sa strane?
Ove su obaveze očito dodijeljene isključivo vama, a vi ne znate „smijete“ li si dopustiti luksuz i odbiti pomoći. Ključna je riječ ovdje pomoć. Što je pomoć, na koji se način ona pruža i gdje su granice?
Pomoć bi se mogla definirati kao akcija kojom pružamo ruku nekome kome je potrebna, a pritom sami moramo imati slobodne ruke. Dakle, postavite sami sebi pitanje: Imate li slobodne ruke za pomoć? Pružamo li pomoć pokušavajući natrpati više nego što u naše ruke stane, više nego što naše sposobnosti mogu podnijeti, više nego što naš raspored dopušta – prije ili kasnije sve će nam ispasti iz ruku i to više neće biti pomoć nego odmaganje. Bojite se da će se na vašem licu vidjeti nezadovoljstvo kad ne možete pružiti odgovarajući baka servis, no ne postavljate si mnogo važnije pitanje - kako to da vaši ne pitaju možete li vi to odraditi?
Umirovljeni general
Kad se rodimo, upoznajemo svijet oko sebe, učimo, svladavamo izazove i pritom su nam potrebni pažnja i briga naših roditelja. U tom prvom dijelu života trošimo mnogo resursa, ali i stječemo obrazovanje kako bismo kasnije mogli postati punopravni članovi društva i početi mu pridonositi proizvodeći i sami.
U drugoj fazi života koju bih nazvao „na prvoj liniji fronte“ koristimo obrazovanje i resurse koje smo stekli da bismo se dokazali, ostvarili neke od svojih ciljeva, ali i počeli vraćati ono što smo primili na početku života. Mnogi od nas u ovoj fazi budu blagoslovljeni i djecom. Sada je naš fokus primarno okrenut probijanju granica i ostvarivanju nemogućeg, iz čega stječemo znanja koja se tek s godinama rafiniraju. Ta se znanja poput svile predu u mudrost tek nakon što sjednu na svoje mjesto u našem umu i srcu. S obzirom na to da u drugoj fazi još ne posjedujemo to rafinirano znanje, često zbog svoje žestine i brzine „otkrivamo toplu vodu“, a odgoj djece odvija se po principu pokušaja i pogrešaka.
Kako se borbe polako stišavaju, djeca odrastaju i odlaze od kuće, imamo sve više vremena za rezimiranje životnih iskustava. U tom prekrasnom procesu, koji me podsjeća na ispiranje zlata, polako ali sigurno počinjemo uočavati svevremenska i uvijek relevantna znanja koja nadilaze situacije, društveni i vremenski kontekst. U toj trećoj fazi koju bih nazvao „umirovljeni general“ trebamo se povući s prve linije i pustiti mlađe da steknu iskustva i ojačaju. U toj fazi doista trebamo učiniti sve da počnemo uživati u plodovima svojega rada – s partnerom, prijateljima ili sami sa sobom.
Vijeće starješina
Često sam razmišljao koliko bi nam bilo od pomoći kad bi u našem društvu postojala institucija „vijeća starješina“. Mnogi će reći da danas mladi ne slušaju starije, a često ni stariji ne uzimaju mjesto koje im pripada nego se povlače u sebe. Iako po godinama niste stari, vaš primjer govori da ste svedeni na puku ulogu svratišta. No ono što možete ponuditi je puno veće i značajnije. Možete ponuditi iskustvo iz prve ruke, rafinirano znanje očišćeno od nepotrebnih detalja, izbrušeno vjetrom i pijeskom nošenim godinama. Dopustite li da budete samo u funkciji tete čuvalice, osiromašujete svoju djecu za to neprocjenjivo znanje koje nosite u sebi.
Pronađite način da porazgovarate s djecom o svojim potrebama i da postignete neki dogovor kako i pod kojim uvjetima ćete pomagati djeci i unucima. Osim toga, pokušajte im otprilike jednom mjesečno prenijeti svoje znanje u obliku pričica koje spontano završe nekim vašim malim zrncem mudrosti. Bacite ga kao mamac pa ocijenite jesu li ga prepoznali. Ako nisu, dajte si još malo truda. Sjetite se da ste i vi bili takvi, no isto tako prisjetite se koliko bi vam bilo lakše da ste mogli dobiti koji savjet prekaljenog ratnika s prve linije bojišnice života.