Sram čovjeka tjera na skrivanje sebe, a u krajnjem slučaju i na skrivanje srama, što može dovesti i do eritrofobije – straha od crvenjenja, odnosno, straha da će sram svima biti jasno vidljiv. Zato se sramežljivi ljudi često skrivaju ili prave nevidljivima, što ih s druge strane boli jer bi i oni voljeli tu i tamo zasjati i pokazati svoje kvalitete, talente ili znanje.

Sram, kada je prihvaćen, dopušten i pročišćen od teških naslaga koje su nametnute obezvređivanjem, ismijavanjem ili drugim vrstama zlostavljanja, pokazuje svoju lijepu stranu, a to je mogućnost stvaranja toplih, ravnopravnih odnosa.

Osjetljivost na vlastiti i tuđi sram čovjeka će spustiti na zemlju ako postane arogantan i podsjećat će ga na to da se treba vratiti svojoj autentičnosti ako počne graditi lažnu sliku od sebi. Sram je osjećaj koji nas dubinski povezuje u našoj sveopćoj ljudskoj inferiornosti u odnosu na sve one velike stvari – svemir, prirodu, ciklus života i smrti. Taj osjećaj inferiornosti donosi mekoću doživljaja i mirenje s granicama koje čine našu ljudskost.