Kako prevladati velike traume?
Malo tko proživi cijeli vijek a da ne osjeti bol gubitka ili ne iskusi tragičan događaj. Nekima je život obilježen brojnim tragedijama. Neki nastavljaju naprijed i nakon mnogih proživljenih trauma, a neke ljude može uništiti samo jedna. O čemu ovisi hoće li nas bolni trenutak blokirati ili ćemo nastaviti dalje, i ponovno osjetiti radost života? Kako prevladati velike traume te iz njih dobiti motivaciju za ispunjen i uspješan život?
Ljeto te sloboda od obaveza i stalnih zahtjeva odraslih mlade će potaknuti na ne uvijek mudre odluke. Budući da i oni sudjeluju u prometu, treba im poslati poruku i o opasnostima koje ih vrebaju dok se vesele životu. Nedavna tragedija u Slavonskom Brodu u kojoj su teško stradale tri djevojke, od kojih je jedna izgubila život, a mladi vozač proživljava vlastiti pakao, podsjetila me na iskustvo koje se u sličnoj dobi dogodilo i meni.
Tragedija koja mi se dogodila zauvijek je ostavila trag i svake se godine iznova sjetim događaja iz kojeg sam naučila velike životne lekcije. Zahvalna sam za život koji mi je tada ponovno darovan, ali se i s tugom sjećam jednoga koji je izgubljen.
Marisa i ja zamijenile smo mjesta
Tu sam veliku traumu doživjela prije 33 godine, kad sam tek navršila sedamnaest. Doživjela sam tešku prometnu nesreću u kojoj sam pukim slučajem ostala živa, a moja je 18-godišnja prijateljica Marisa poginula. Zajedno s prijateljicom Silvanom, vraćajući se te večeri kući iz diskoteke na jadranskoj obali, sjele smo u auto s lokalnim mladićem kako ne bismo morale pješačiti. Vidjevši da ga moje prijateljice poznaju, bez razmišljanja prihvatila sam ponudu za prijevoz.
Trebala je to biti samo kratka vožnja do kuće, a završilo je tragično zbog niza okolnosti. Cesta je bila skliska, a vozač neiskusan, iako je želio dokazati baš suprotno. Smijeh je ispunio mali fiat i pao je dogovor da idemo na još jedno mjesto, gdje je bio ostatak društva. Moj život duboko je obilježilo to što smo Marisa i ja, tik pred nesreću, zamijenile mjesta jer je vozaču smetalo što ga, sjedeći iza njega, ona gura koljenima u leđa.
Kako je bila viša od mene, na stražnjem sjedalu nije imala dovoljno prostora za noge. Da paradoks bude još veći, dotad sam patila što sam „preniska“ i uvijek sam se, gledajući se u ogledalo, pitala kako bi bilo imati barem još pet-šest centimetara! Zbog svog nižeg rasta, ostala sam živa. Marisa je stradala i zauvijek otišla iz mog života.
Moram opravdati svoj ostanak!
Davno je to bilo. U to vrijeme još nije bila raširena svijest o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP), koji u takvim situacijama ne pogađa samo osobe izravno uključene u tragediju nego i njihovu okolinu. Traumatski je događaj onaj koji prelazi granice našeg uobičajenog iskustva, a prometna nesreća sa smrtnom posljedicom to svakako jest.
Do takvog događaja ne razmišljaš o opasnostima, vjeruješ da ćeš živjeti vječno, a nakon toga nerijetko se pojavljuje strah od novih nesreća. Nakon toga često sam se bojala hoće li se netko meni drag vratiti živ s putovanja.
Nakon izlaska iz jedinice intenzivnog liječenja, najprije sam se suočila s teškim osjećajem krivnje jer sam preživjela tragediju, zamijenivši mjesto s prijateljicom koja je poginula. Proganjala me misao da nisam zaslužila preživjeti te da zato moram opravdati svoj ostanak! A naći smisao nakon proživljenog traumatičnog događaja i gubitka – iznimno je teško. Dodatni mi je izazov bio povratak u uobičajen životni ritam nakon tri mjeseca nepomičnog ležanja i rehabilitacije.
Isprva sam bila posvećena vlastitom ozdravljenju, okružena prijateljima i obitelji, no jednog se dana život trebao nastaviti i morala sam se vratiti uobičajenim aktivnostima. Pitanje zašto sam ostala živa i dalje mi je odzvanjalo u glavi. Očekivanja koja sam si postavljala, pa i žurba da napravim nešto od života, bili su izravna posljedica tragedije.
Želim li biti ispunjena, moram odustati od potrage za smislom
Da bismo se nakon takvog događaja ponovno pokrenuli, trebamo istražiti tko smo i zašto smo vrijedni kao ljudsko biće. Shvatila sam da, želim li biti ispunjena, moram odustati od neprestane potrage za smislom. Postalo mi je jasno da jednostavno moram njegovati pozitivan stav i svom životu dati smisao, a ne ga stalno tražiti izvan sebe! Tom odlukom i odustajanjem od samosažaljenja dajemo si priliku za rast.
Danas kada sam naučila pozitivno se odnositi prema životu, shvaćam da – baš kao što je rekao Viktor Frankl, psihijatar koji je preživio holokaust – ne kreiramo nego otkrivamo značenje života jer nas ono okružuje poput oceana. „Između podražaja i odgovora nalazi se prostor. U tom prostoru je naša moć da odaberemo odgovor. U tom našem izboru leže rast i naša sloboda!“, njegove su riječi koje me i danas potiču.
Sve faze žalovanja
Prošla sam sve faze procesa žalovanja o kojima sam poslije čitala u knjizi O smrti i umiranju Elisabeth Kübler-Ross. Na tom sam putu proživjela negiranje („Ovo ne može biti istina!“), pa je slijedila ljutnja („Nije pošteno što je itko poginuo! Zašto se to trebalo dogoditi? Tko je kriv?“). Ljutnja se može izražavati na više načina; ljudi mogu biti ljutiti na sebe, ali i na druge.
Uslijedilo je pregovaranje („Bit ću najbolja na svijetu – ma koliko energije u to morala uložiti!“), pa faza depresije („Život je težak i nema smisla – ionako nikad ne znaš kad ćeš umrijeti“). I konačno – prihvaćanje („Ne mogu se boriti protiv toga! Moram nastaviti – i zbog Marise!“) Pomirila sam se sa situacijom i smrtnošću, ali i nastavkom života.
U to vrijeme nije bilo uobičajeno odlaziti terapeutu (danas je to najkvalitetniji način razlaganja traume), pa čak nisam razgovarala ni sa školskim psihologom. No pomogla mi je empatija mojih prijatelja i nastavnika u školi, kao i životni entuzijazam koji su mi usadili roditelji. Riječi moje sestre o tome kako je doživjela vijest o mojoj nesreći, reakcije prijatelja, ljubav roditelja, podrška nastavnika – sve me to vratilo u život. Ti osjećaji ljubavi i prihvaćanja koji su me izvukli na površinu temelj su mog današnjeg uspjeha, veselja i ispunjenosti!
Podrška najbližih
Imala sam sreću što traumu nisam proživljavala sama, nego okružena zajednicom. Posljedica je takve podrške vraćanje životnog entuzijazma. Pojam entuzijazam dolazi iz antičke filozofije i označavao je stanje čovjeka ispunjenog Bogom/duhom, a bez te ispunjenosti nema pronalaska smisla. Postalo mi je potpuno jasno da moram pustiti ulogu žrtve i pitanje zašto mi se to dogodilo te dopustiti vlastiti rast i razvoj. Nisam dopustila okolnostima da odrede tko sam. U sljedećih godinu dana položila sam sve zaostale ispite i bila oslobođena mature kao odlična učenica.
Tek sam poslije naučila biti blaža prema sebi. Perfekcionizam i radoholičarstvo dugo su bili posljedica stalne želje da opravdam svoj život. U želji da se „opravdam“ dugo sam plaćala visoku cijenu. I onda sam jednog dana od toga odustala, shvativši da je jedini lijek prihvatiti ono što ne možemo promijeniti.
Prihvatila sam svoju visinu, izgled, osobnost znajući da sam ono što trebam biti. Prestala sam se ljutiti na sebe, Marisu nikada nisam zaboravila, a moji roditelji i danas katkad naglas kažu koliko su zahvalni zbog toga što me nisu izgubili.
.png)
.png)
