Naše je pamćenje iznimno nepouzdano, a što je veći vremenski razmak od događaja, to su naša sjećanja udaljenija od istine. Iako dobro pamtimo neke emotivno nabijene doživljaje, čak se i sjećanja na njih s vremenom iskrivljuju.

To su pokazala brojna istraživanja, uključujući ono koje su proveli Ulric Neisser i Nicole Harsch. Taj je par istraživača zabilježio svjedočanstva studenata o čuvenoj katastrofi svemirske letjelice Challenger, koja se dogodila 1986. godine. Ispitanici su iznijeli svoje dojmove u dva navrata: nekoliko sati nakon eksplozije te dvije i pol godine poslije. Rezultat? Protok vremena učinio je svoje, pa su se iskazi istih ljudi dani s razmakom od 30 mjeseci bitno razlikovali.

Smjesa istine i fantazije

Znanstvenici se slažu da pamćenje ne reproducira precizno ono što smo doživjeli, nego da rekonstruira događaje, dodajući i oduzimajući mnoge detalje, čime stvara smjesu istine i fantazije.

„Istraživanja pokazuju da naše pamćenje karakterizira niz pristranosti, koje se ponekad nazivaju i grijesima pamćenja. Naime, za razliku od kamere koja bilježi sve što se događa ispred nje, zapisi proživljenih doživljaja u našem mozgu i umu vrlo su selektivni i subjektivni te su obilježeni našim iskustvima, emocijama, motivima i trenutačnim stanjima“, kaže psihologinja Andrea Bubić s Filozofskog fakulteta u Splitu. „Na primjer, kada smo dobro raspoloženi, lako se dosjećamo veselih i pozitivnih događaja, a kada smo tužni, teško nam se obraniti od sjećanja na proživljene neuspjehe.“