Nije istina da ljudi nužno zaboravljaju bolna sjećanja, jer ih se mnogi živo sjećaju; nije točno ni da duševne bolesti nužno nastaju zbog potisnutih sjećanja, jer se znaju javiti i bez traumatičnog iskustva.

„Iako je moguće i potisnuti traumatična sjećanja, ta je pojava znatno rjeđa od onoga što bismo mogli zaključiti na temelju popularne kulture ili kriminalističkih televizijskih serija“, tvrdi psihologinja Andrea Bubić s Filozofskog fakulteta u Splitu. Štoviše, neke žrtve jakog stresa ne mogu zaboraviti što im se dogodilo.

„Jako emocionalni i traumatski događaji mogu dovesti do perzistencije sjećanja, odnosno ometajućeg stalnog dosjećanja neželjenih uspomena, koje je temeljna značajka posttraumatskoga stresnog poremećaja“, dodaje.

Nažalost, u uvjerenju da duševnoj bolesti poput depresije ili anksioznosti mora prethoditi traumatično iskustvo, psihoanalitičari idu toliko daleko da pacijentima ponekad sugeriraju neugodne doživljaje iz prošlosti, usađujući im lažna sjećanja.