Polupuna i poluprazna čaša

Koliko ste često čuli priču o polupunoj ili polupraznoj čaši? Kako ste reagirali, makar u sebi? Vjerujem da postoji velika poveznica između te retoričke čaše i novih početaka. Naime, neki će ljudi osjetiti trnce ugode svaki put kada se nađu na novom početku – njima je život avantura, a svi događaji izazov i poticaj za napredak.

S druge strane, postoje ljudi koji bi rado potpisali izreku Lao Tsua: „Novi počeci često su prerušeni u bolne završetke.“ Tim ljudima novi početak u pravilu je znak da je sigurnost koju poznaju prošla kroz određenu traumu, a samim time i novi početak poprima taj predznak. Kojoj grupi vi pripadate?

Kao na klackalici

Ja bih se pridružila onima prvima. Umjesto da doživljavam svaki početak kao težak, život me poučio da je smisao početka u izazovu, u započinjanju nove igre, u nadogradnji i rastu. Zasigurno postoji trenutak kada se osjećam kao na klackalici pred nekom odlukom. Ipak, već prvi korak često donese zadovoljstvo novoga. S velikom se radošću prisjećam i osjećam veliku zahvalnost prema životnoj struji i mudrosti Univerzuma koji su mi na put stavili sirovojedstvo.

Mnogo sam naučila tijekom godina i mnogo sam puta morala posegnuti u torbu s već naučenim trikovima da bih mogla ustrajati. S druge strane, upravo pretraživanjem te torbe iskustava i znanja shvatila sam da sam odavno pripremana za ono što radim. Prije toga, usmjerenje predškolskog odgojitelja izgledalo je kao splet okolnosti koji sam odavno nadrasla jer su mi djeca već srednjoškolci, a odgoj djece nije posao od kojeg živim.

No sirovojedstvo mi je donijelo priliku da radim s velikim brojem ljudi, da im pripremam hranu, da s njima dijelim svoja iskustva, da prepoznajem načine na koje me to obogaćuje, pa čak i onda kada odmah ne uvidim kako.

Stres ili igra

Poučavanje sirovojedstvu na moj je životni put donijelo ljude s ozbiljnim problemima, suočene s najtežim dijagnozama i u potrazi za načinima svladavanja sasvim osobnog i teškog izazova. Ili se to, što je često jednako stresno, događa njihovim bliskim i dragim osobama. I to je bio novi početak – prihvatiti odgovornost za novu osobu u životu, za riječi i iskustva koja dijelim s njima, za osjećaje koji se neizbježno bude kada se osvijesti da to nije još jedan poznanik s kojim usputno razmjenjujete „dobar dan“.

Da nisam otvorila ta vrata, nikada ne bih upoznala dragu J., koja je uz malo pomoći uspjela vratiti svoje zdravlje i otpisati brojne, vrlo ozbiljne dijagnoze, izgubiti više od 40 kilograma, ponovno uživati u svojoj obitelji... Nikada ne bih upoznala svog mentora Johna Fieldera, koji je izbrusio mnoge moje poglede na sirovojedstvo kao način življenja te me još uvijek vodi u smjeru koji često zanemaruje moderne sirovojedske pravce i vraća me prirodi i jednostavnosti.

Imam osjećaj da bez toga nikada ne bih toliko izazivala svoj um i stavove te s tolikom usredotočenošću primjećivala što mi govori moje tijelo.

Namjerno usporiti

Novi su počeci neizbježni. Svako jutro i svako novo lice u novom danu, sve je to neki novi početak. I samo o nama ovisi hoćemo li na to gledati kao na stres ili na novu igru, novu priliku da istražimo koliko smo se dosad kvalitetno izgradili i što treba mijenjati. I da, ponekad nema novog početka dok nešto drugo ne završi. Da, to može biti stresno i učiniti da se poljulja sve što smo do tog trenutka izgradili. Ja tada volim udahnuti i smiriti se...

Iako često nemamo vremena za duge oporavke jer život teče dalje, upravo tu pokušavam prakticirati jednu od drevnih havajskih preporuka: namjerno usporiti. Ponekad to znači da ću se smiriti umotana u pokrivač, ponekad da ću nazvati drage prijatelje i provesti s njima vrijeme bez gledanja na sat, ponekad da ću zašutjeti i objasniti obitelji kako mi treba malo mira. Svatko od nas ima mehanizam koji instinktivno prepoznaje kao blagotvoran za prolazak kroz neugodna razdoblja s kojima se moramo nositi. I onda iz toga možemo izaći snažniji, mudriji i spremniji na novi početak, pa makar to značilo još samo jedan dan.

Smisao – ustrajnost

Ipak, ruku na srce, mnogo smo češće u situaciji da ne moramo ostaviti za sobom ništa više od svojih predrasuda i predodžbi. Nedavno sam razgovarala s prijateljicom koja me često oduševi i nadahne svojim promišljanjima. Ispričala mi je kako je na nagradnoj igri prošle godine osvojila tečaj francuskog jezika. Dakle, sa svojih 46 godina mirno je mogla zahvaliti i odlučiti to darovati nekomu mlađemu. Jer i ona i ja poznajemo dosta ljudi koji u toj dobi misle da je sve fiksno i da treba samo održavati status quo. Umjesto toga, odlučila je sama pohađati tečaj. Nedugo nakon toga počela je rekreativno jahati. Ono što je najljepše, ustrajala je.

Upravo to daje novom početku smisao – ustrajnost. Naravno, ako novi početak daje šarm životu, a njegov je smisao ustrajnost, razboritost je svakako začin kojim se treba obilno koristiti. Ponekad novi početak služi tek da otkrijemo da smo prilagodljivi i spremni na neku novu stranicu, novi izazov i – neki još noviji početak.