Intimnost je emocionalna kategorija

Svaki čovjek u interakciji s drugom osobom želi iskusiti ugodu i zadovoljstvo i to je jedan od važnih razloga zašto ulazimo u odnose. Da bismo iskusili ugodu, moramo biti u stanju s partnerom podijeliti svoju nutrinu, onakvu kakva jest, bez uljepšavanja. No otkrivanje nutrine može biti bolno i zato smo je kroz život na razne načine naučili skrivati. Zbog toga trpe naši odnosi, ali i cijelo naše biće.

Intimnost najčešće vezujemo uz seksualni kontakt, no ona je, prije svega, emocionalna kategorija jer ako se nekome nismo u stanju emocionalno otvoriti, ne možemo u pravom smislu biti ni tjelesno bliski. Tek kada od partnera ništa ne skrivamo te smo u emocionalnom smislu spremni ispred njega stati potpuno goli, moći ćemo se i u tjelesnom kontaktu s njime potpuno opustiti te u pravom smislu uživati.

I doista, kod emocionalno zrelih ljudi, koji su se suočili sa svojim strahovima, odnosi s vremenom postaju sve dublji i prisniji. Oni ne gube na svježini te, suprotno uvriježenom mišljenju, s vremenom i njihov seksualni život postaje sve bolji i kvalitetniji.

Rizik otvaranja

No da bismo s partnerom mogli graditi takav odnos, moramo s njime biti iskreni od samoga početka. Trebamo biti spremni izložiti se riziku i otvoriti se, čak i ako to implicira mogućnost da ćemo biti povrijeđeni (ili da se možda nećemo svidjeti partneru takvi kakvi jesmo te da se odnos zbog toga neće ni nastaviti). Mnogi ljudi to nisu u stanju ili pak pod svaku cijenu žele ući u odnos pa već na početku puno toga prešućuju ili ga svjesno započinju lažima.

Takvi se ljudi, bez obzira na to koliko godina provedu zajedno, nikad istinski ne upoznaju. U njihovom odnosu nema topline i bliskosti, nema iskrene i otvorene komunikacije, nego se odnos, u najboljem slučaju, svodi na dogovaranje o organizaciji života i ispunjavanju svako­dnevnih obaveza.

Podsvjesne emocionalne potrebe

Pa ipak, ni početna iskrenost nije uvijek garancija da će dvoje ljudi s vremenom uspjeti izgraditi blizak i intiman odnos temeljen na povjerenju. Jer koji ćemo dio sebe na početku pokazati partneru ovisi o okolnostima pod kojima odnos započinjemo, o onome što nam se u tome trenutku nalazi u svjesnom fokusu te koji smo dio sebe voljni dopustiti drugoj strani da dotakne, a to je često tek mali dio nas.

Tako, na primjer, ako smo tek nedavno izašli iz braka u kojemu smo se osjećali sputani i neslobodni, vjerojatno ćemo imati jaku potrebu naglašavati koliko nam je sloboda u odnosima bitna te kako smo je i sami voljni dati partneru. Ako je taj mali dio nas bitan i partneru, stvorit će se iluzija da smo slični te da jedno drugo poznajemo u dušu.

No ono što nas je privuklo drugoj osobi nisu naše osviještene sličnosti, nego naše podsvjesne emocionalne potrebe (koje su nerijetko u nesuglasju s onime što svjesno želimo). Te se potrebe temelje na povrijeđenostima nastalim u našem najranijem djetinjstvu, u vrijeme kada kroz njih nismo mogli svjesno proći, stoga su i ostale potisnute. Kao takve, one su utkane u naš emocionalni identitet – bazu naše osobnosti, koja je i zaslužna za iskustva kroz koja ćemo u životu prolaziti.

Dijelovi duše vraćaju se cjelini

Ako smo, na primjer, kao dijete iskusili neku vrstu napuštenosti, posebno od roditelja suprotnog spola, ako on nije bio prisutan kad smo ga trebali ili se na njega iz drugog razloga nismo mogli osloniti, i sami ćemo u svoje odnose ulaziti sa strahom od napuštanja, no vjerojatno ćemo izabrati partnera, koji je, slično kao naš roditelj, neodgovoran, koji se plaši vezivanja ili je fizički često odsutan. Takve situacije, slične onima u kojima se povređivanje dogodilo, daju nam mogućnost da svjesnim prolaskom kroz njih razriješimo ono za što u djetinjstvu nismo imali kapaciteta i tako omogućimo svome biću da se iscijeli.

Naime, mi smo, na dubljoj razini, u stalnom traženju upravo onakvih iskustava koja su nam potrebna da bismo se iscijelili, a to je moguće ostvariti jedino ponovnim prolaskom kroz iskustva koja su u energetskom smislu slična onima u kojima se dogodilo povređivanje u djetinjstvu. Iscjeljivanjem se dijelovi naše duše, izgubljeni u takvim povrijeđenostima, vraćaju cjelini, a slična se iskustva u našem emocionalnom životu više ne ponavljaju.

Nitko nas ne može tako duboko taknuti kao partner

U duhovnom smislu, iscjeljivanje i jest temeljna funkcija emocionalnih odnosa jer nijedna osoba nije u stanju u nama izazvati tako duboku emocionalnu reakciju kao naš emocionalni partner. Nitko kao on nas ne može tako duboko dotaknuti, niti iz nas izvući toliko ljutnje, tuge ili radosti, zbog čega je on ne samo zrcalo naše nutrine nego (ako mu dopustimo) i naš najveći učitelj i iscjelitelj.

On nam ukazuje na dijelove naše osobnosti za koje nismo ni znali da postoje. Što smo se u stanju više otvoriti, to će nas partner dotaknuti na dubljem nivou, moći će iz nas izvući dublje povrijeđenosti te nam i omogućiti iscjeljenje na dubljoj razini.

Nastavak članka