Ja ću živjeti od ljubavi

Snažna je, ali nježna. Silovito moćna i prekrasno šarena. U mom slučaju bila je godinama nepravedno zatvorena u nekoj čudnoj kućici. A onda sam je pronašla. Razmaknula sam zavjese i pustila joj svjetlost. Otvorila sam prozore, dala joj da diše. Danas imam najljepši posao na svijetu i danas, zbog Nje, ja živim od ljubavi. A govorili su mi da je to nemoguće.

Kreativnost! Na njoj sam zahvalna. Kad sam početkom ove godine prodala svoju prvu priču, željela sam otići u jednu trgovinu u Ilici i kupiti si haljinu boje fuksije. Dugo sam je gledala i jako sam je željela. Već si toliko dugo ništa nisam bila kupila. No otišla sam u poštu i platila račun za struju. Iz novčanika mi je virio taj glupi odrezak i nešto novca. U svakom slučaju, premalo za haljinu, ali dovoljno za sladoled. Na kraju tog dana ipak sam bila nekako sretna. U jednoj misli postalo mi je sve jasno. Svojem sam prijatelju poslala sms u kojem je pisalo: „Ja ću živjeti od ljubavi.“ On mi je odgovorio: „Dobro.“ Sedam mjeseci poslije živim od ljubavi. Doslovno.

Priča iza svake suze

Iza svakoga našeg osmijeha i iza svake naše suze živi neka priča, a ja sam svijetu dala šansu da ih zapišem umjesto njih. Pišem priče po narudžbi. Stvarne priče stvarnih junaka pretvaram u bajku ili pravu novelu. Junaci u njima vaši su susjedi, prijatelji, rođaci. Meni su oni potpuni stranci. Ponekad se svađaju, ali na kraju oni se uvijek vole. Jako. Zapisati njihovu ljubav – to je moj posao. Kad preuzmu priču, ja za nju dobijem novac, i od njega živim. Dakle, živim od ljubavi. Genijalno.

Kreativnost je snaga koju svi imamo u sebi. Ona je iznimno moćan alat. Toliko moćan da mijenja život iz korijena. Pitanje je samo hoćemo li je prepoznati u pravom trenutku, hoćemo li joj dati da zapleše i hoćemo li prepoznati melodiju koja joj odgovara. Kad sam bila mala, imala sam imaginarni svijet, stvaran baš kao i ovaj koji ljudi priznaju da postoji. Bio je bezopasan. Čist, lijep, šaren, prepun nasmijanih bića i prepun života. Imala sam super roditelje, koji nikad nisu tražili dijagnozu za to. Pustili su me da maštam. Hvala im!

O stvarima koje nisu opipljive opasno je razgovarati s ljudima, a u meni je već tada postojala snažna potreba da taj svijet s nekim podijelim. I dan danas znam svaku boju i svaku melodiju tog svijeta. Prvo sam ga pokušavala nacrtati. Crtala sam po zidovima, papirima, tatinim pjesmaricama, po knjigama. To je izgledalo grozno jer zbilja loše crtam. Danas mi je 29 godina i još uvijek ne znam nacrtati ništa. Ni cvijet ni djevojčicu. No vrlo sam rano shvatila da ne moram biti vješta s kistom da bih papiru dala život.

Trenutak tišine u svijetu koji ne prestaje pričati

Shvatila sam da sam vješta s riječima i prepoznala svoju moć da tu istu djevojčicu odvedem u oblake, u šljokičasto selo, devet metara ispod zemlje, sprijateljim je s bezobraznom krticom, natjeram je da pleše tango na glavi žirafe, da proputuje svijet držeći se za kap iz najdubljeg dijela najljepšeg oceana i da se nikad ne prestaje smijati.

I ono najvažnije, mogu je zamoliti da malo šuti, da si dopusti trenutak tišine u svijetu koji ne prestaje pričati. U tom trenutku ona je živa, ali u potpunosti na svoj način. Ta djevojčica sam ja. Inače sam brbljava, no kad šutim, tada pišem. Tada priča nešto drugo u meni. I, da budem iskrena, tada sam najsretnija. Godinama je moja kreativnost bila sakrivena. Uspjela sam je ponovno probuditi na kraju svojih dvadesetih. Probuditi i pretvoriti u posao.

I tako se danas, svaki dan prije doručka, družim s bićima iz uličnih lampi ili s nekim drugim likovima koje taj dan probudi alarm antipatične gospođe Budilice. Kad se šalica kave isprazni, ponovno ih uspavam, zatvorim vrata stana i ne spominjem ih. A onda se satima trudim lijepo i normalno živjeti u Hrvatskoj, u ovim vremenima kada svi kukaju. I tako svaki dan. Balansiranje između djevojčice Jelice i žene Jelene svaki je dan izazov. Ono što nastaje između jesu priče.

Sanjarski i dječje

Nije svaki dan lako i nije svaki dan jednako lijep. No kroz svoj posao shvatila sam da nijedan život, gledan u cijelosti, nije i ne može biti bajka. I zato prestajem tražiti od svake nove godine da bude savršena. Isto preporučujem i vama. Pretvorite neki stresni ponedjeljak u putovanje svojim lijepim trenucima. Jer svaki je taj trenutak vaša, samo vaša lijepa priča, kakve bi se posramili najljepši produkti Hollywooda i Bollywooda. I meni će ova godina biti borbena.

Ali moja borba sada je jasnija, nježnija, ljepša i zabavnija. U novu godinu ulazim s policama prepunim nekih lijepih priča i sa samo jednom željom: puno ljubavi u cijelom svijetu! Zvuči tako patetično, tako dječje, tako sanjarski. Zvuči ludo. No u mom slučaju ima nekog smisla, zar ne? Što se vi budete više voljeli, ja ću više lijepih priča napisati. I nikad ne znam čija će mi sretna priča kupiti tu, još uvijek nedostižnu, haljinu boje fuksije.

Više na chuprichu.wordpress.com