Da me netko prije četiri godine pitao što bi mi trebalo do potpune sreće, lista mojih želja bila bi mnogo dulja nego danas. Htjela sam tada bolji auto, dovoljno novca za daleka i egzotična putovanja, novi laptop, novi televizor s većim ekranom, novi model mobitela, da ne kažem kako sam se uvijek zamišljala u kamenoj kućici s pogledom na more u čijem bih se vrtu tri mjeseca godišnje lijeno ljuljala u mreži i čitala knjige. „Što mi treba za sreću? Puno novca, dakle!“

Izmijenjena lista želja

A onda je došao taj 17. studeni 2009., kad sam saznala da imam karcinom dojke. S tim malim papirom formata A5 na kojem je, bila sam tad uvjerena, zajedno s dijagnozom zapisana i moja vrlo izvjesna budućnost, zastala sam na prostranom platou ispred KB Dubrava, promatrajući ljude koji su ulazili u veliku zelenu bolničku zgradu. Kako god da su došli u bolnicu – starim i derutnim automobilima ili u tamnim elegantnim limuzinama i moćnim terencima – svi su izgledali vrlo slično, zabrinuti, zamišljeni, zdvojni. Ni jedno lice na kojem bih prepoznala tračak sreće i zadovoljstva.

Za koji dan vratila sam se na isto mjesto s kovčegom u kojem su bile samo najvažnije sitnice za petodnevni boravak u bolnici. Da me netko tada pitao što mi je potrebno za potpunu sreću, lista mojih želja svela bi se na jednu, jedinu riječ – zdravlje. Kako li sam bahato uvijek mislila da je previše banalno željeti ga i da se ono podrazumijeva?

U međuvremenu imala sam dovoljno vremena zbrajati i oduzimati sve što sam do danas stekla u životu. I mogu reći da je to više od najvećeg zgoditka na lutriji. Prije svega, to je prijateljstvo s Vesnom Andrijević Matovac iz Udruge Sve za nju, koja me svojim primjerom hrabrila i tješila svaki put kad bih izgubila nadu i koja me uputila na najbolje liječnike. Moj kirurg dr. Srećko Budi, moj radiolog dijagnostičar prof. Boris Brkljačić i njegov tim te moja onkologinja, primarijus Paola Podolski, ljudi su kojima sam zahvalna što su mi vratili samopouzdanje i ulili vjeru u liječničku struku. 

Iskustva i osjećaji koji podižu

Zahvalna sam svojim prijateljima koji su me obasipali pažnjom i brigom, donosili mi ljekovite sokove, čajeve, kompote, kuhali juhe, izvlačili na izlete, vozili na kemoterapije, vodili na proslave rođendana, koncerte, pozivali na more... Zahvalna sam svojoj teti Gogi, njenom Kruni i Lovorki, koji su mi pomogli da mami priopćim istinu nakon izlaska iz bolnice. Zahvalna sam i mami, koja je to zadnja saznala i, protivno svim mojim očekivanjima, podnijela hrabro i dostojanstveno. Ne znam jesam li koga zaboravila? Ako jesam ovom prilikom, sigurno nisam zauvijek jer se mnogo puta sjetim svih tih velikih i divnih ljudskih gesti za koje su me ta draga bića tako velikodušno uvjeravala da su sitnice.

I što se onda dogodilo? Novi, službeni laptop dobila sam uoči odlaska u bolnicu od mojih kolega iz redakcije 24sata da bih mogla na njemu raditi i biti s njima u kontaktu. U kamenoj kući s nezaboravnim pogledom na zalaske sunca u Komiži, pa u uvali Mala Travna i na brdu Sveti Bjož na Visu provela sam neke od najljepših trenutaka s prijateljima koji su me uvijek tamo pozivali s velikim veseljem. Dvije godine nakon operacije s dvojicom dragih prijatelja obišla sam Istanbul, Libanon i Jordan. Otplatila sam put, kao i nešto kasnije novi malo veći televizor, a kako drukčije nego na puno rata...

Novi mobitel? Moj pet godina stari mobitel za jednu kunu uvijek me razveseli kad na njemu vidim poruku ili poziv nekog od dragih i meni bliskih ljudi.

Bolji i brži automobil više me nimalo ne zanima. Sretna sam kad uhvatim neko slobodno sunčano prijepodne i vozim se biciklom Bundekom ili Jarunom. Sretna sam kad imam vremena pripremiti večeru i okupiti neke od tih dragih ljudi, smijati se s njima i reći im koliko sam im zahvalna što ih imam. Zahvalna što sam živa i što sam zdrava. Zvuči banalno? Ne, nimalo! Doista jedino što želim sebi, svima njima, a i svima vama, jest puno, puno zdravlja. Sve ostale velike i male želje ispune se nekako same od sebe. Kad-tad.

Više o borbi protiv raka dojke na www.svezanju.hr