Život ipak piše sretne svršetke

Jeste li ste se ikad, barem na tren, zagledali u dječje crteže na temu obitelji? Ako jeste, onda ste primijetili da djeca, na temelju svog doživljaja o svijetu koji ih okružuje, bez riječi pričaju brojne priče o brojnim obiteljima. Tako se na crtežima mogu prepoznati obitelji u klasičnoj postavi „mama, tata i ja“, one velike obitelji s braćom i sestrama, pa male obitelji, pa proširene obitelji gdje su svoje zasluženo mjesto dobili i bake i djedovi, pa poneka obitelj gdje je neki od likova nešto izraženiji, viši, s čudnijom frizurom ili predimenzioniranim cipelama...

Meni je obitelj neizmjerno važna. Odrasla sam u obitelji koja bi se sagledana kroz opisane crteže doživjela kao klasična – tata, mama, mlađi brat i ja. U obitelji u kojoj je uvijek bilo važno zajedništvo, rad, ljubav, osjećaj brige i pažnje jednih za druge, u kojoj su uvijek nas djecu poučavali životu pomoću svakodnevnih zadataka, malih pa malo većih odgovornosti, učili nas poštenju i tome da uspjeh nas kao obitelji počiva na zajedničkom gledanju na našu prošlost i budućnost.

Iz te obitelji zakoračila sam u čaroban svijet oblikovanja vlastite obitelji. I bez obzira na to što nikada nisam idealizirala obitelj i planirala kakva moja mora biti, koliko djece želim imati, gdje ćemo živjeti – nisam se bojala. Čini mi se da je upravo moja sigurna baza, moja roditeljska obitelj utkala u mene formulu, recept kako se gradi obitelj.

Zrela za ljubav

I dok su na početku svi glavni likovi bili klasično zadani, igrom života nakon nešto godina to se promijenilo. Nakon odlaska jednog od glavnih likova moja kći i ja niz smo godina bile jedna mala obitelj. I bez obzira na okolnosti, na ono što se dogodilo, na moje ranjeno srce, nisam izgubila osjećaj o tome što je za mene obitelj i kako se za obitelj, pa makar i tako malu, moraš truditi.

Nas smo dvije rasle zajedno, ja kao mama, ona kao kći, zajedno kao obitelj, kao mali tim koji se susretao s većim i manjim problemima, većim i manjim tugama, ali svakodnevno i s osjećajem sreće, zajedništva, ponosa i snage… Sada sam sigurna da sam upravo u tim godinama sazrela u svojoj iskrenoj zahvalnosti prema obitelji. Kako prema roditeljskoj, koja se i dalje bezrezervno brinula o mojoj maloj obitelji, tako i prema svojoj maloj obitelji, gdje sam u svakom jutru vidjela mogućnosti, a u svakoj večeri zahvalu za još jedan dan u kojem je moja obitelj stasala.

A-ha, fali nam tata

Osjećaj zahvalnosti jest osjećaj koji vas prirodno stavlja u položaj skromnosti. A kada se zateknete u položaju skromnosti, ne čeznete za velikim i materijalnim. Ne. Tada upirete oči prema nebu, prema božanskom, moleći za nove dane, nove prilike u kojima ćete imati snage, ljubavi, volje i predanosti kako biste bezrezervno nastavili davati.

Jednog dana moja me tada nekoliko godina stara kći pitala mogu li joj dati brata ili sestru. Odgovorila sam joj da bih vrlo rado, ali da nam za to netko nedostaje. Nasmiješila se i u svom lepršavom stilu odgovorila: „A-ha, fali nam tata.“ Onaj glavni lik koji u sebi živi ideju obitelji na jednak način kao što smo je i mi živjele.

Obitelj na tri jezika

I kako život neplanirano nosi svoje, jednog dana u naš je život ušao upravo takav lik, koji je s vremenom pokazao toliko kvaliteta da smo ga svaka na svoj način poželjele kao jednog od glavnih likova u našoj obitelji. Nas smo se dvoje upoznali na drugom kraju svijeta, u Južnoj Americi. Njegov i moj materinski jezik nije isti. Komunicirali smo na trećem jeziku. Kulturne razlike bile su brojne, on je živio na obali Tihog oceana, na južnoj hemisferi, a ja podno Medvednice, na sjevernoj hemisferi našeg planeta. I bez obzira na sve različitosti, pronašli smo jedno u drugome onaj lik s kojim bez obzira na životna iskustva poželiš osnovati savez, obitelj.

Jer i on je kao dječak crtao sliku roditeljske obitelji, a u srcu oblikovao sliku vlastite. I tako nam je moćan redatelj zvan život dao priliku koju smo prirodno prihvatili ne pitajući se previše kako će biti, ali spremni i na ono lijepo i na ono teško. Sada, sa stvarnim iskustvom svoje obitelji osjećamo veliku sreću što smo oboje odrasli u tako jednostavnim, a tako divnim obiteljima. Sada naša obitelj govori na tri jezika, preko meridijana i paralela naših srca spaja dvije velike obitelji u jednu.

Sigurna luka

A kao dio zahvalnosti prema našim obiteljima i kao dio naše velike ljubavi sretni smo u očekivanju novog člana obitelji. I upravo u danima tog slatkog iščekivanja skromni smo i zahvalni za prilike koje nam je život dao. Moja kći uskoro će dobiti toliko željenog brata, a nas dvoje biće kojem ćemo nastojati podariti sve ono što su nama naše obitelji dale, pa i malo više. I tako, možda i nesvjesno, dodat ćemo još malo boje na crtež obitelji koji smo svatko za sebe počeli crtati u nekim malim godinama, a sada ga crtamo zajedno, gradeći svoju internacionalnu obitelj. I na tome smo beskrajno zahvalni.

Za kraj mogu reći da sam sretna jer me život i u trenucima sreće i u trenucima iskušenja uvijek nanovo vraćao u zagrljaj obitelji. A taj zagrljaj moja je sigurna luka iz koje spremno odlazim na kraća i dulja putovanja da bih se vraćala, znajući gdje i kome pripadam. Pripadam svojoj obitelji kojoj sa zahvalnošću dajem ljubav i vrijeme, zagrljaje i suze, prijekore i poljupce; te primam njihove nagrade koje se ne mogu kupiti ili naručiti. I tako rastem i nastojim biti bolja osoba, majka, supruga, prijatelj, kći, sestra, bolja ja.

Bez obzira na to koliko su nam obitelji velike ili male, uvijek nanovo vrijedi zagledati se u crtež obitelji nekog djeteta, u ljepotu koja tamo živi, jer tada riječi velikog Alberta Einsteina „Radujte se sa svojom obitelji u prekrasnoj zemlji života!“ postaju naše.