Standforski marshmallow eksperiment

Hoće li neki plan, ideja ili projekt uspjeti ovisi o mnoštvu faktora od kojih je neke moguće, a neke nemoguće kontrolirati. Ono što se čini da uvijek možemo kontrolirati jest vlastito ponašanje. Međutim, to nije baš tako jednostavno. Bilo da je riječ o pokretanju novog posla, pisanju knjige ili gradnji kuće, um, odnosno način razmišljanja na tom nam putu može biti velika potpora ili ozbiljan kamen spoticanja.

Prije četrdesetak godina, američki psiholog Walter Mischel proveo je vrlo zanimljivo istraživanje koje se dan-danas navodi kao jedno od najvažnijih istraživanja u području psihologije uspjeha. Njegovo istraživanje, takozvani Standforski marshmallow eksperiment, sastojalo se od toga da je djeci ponuđen pomalo frustrirajući izbor – mogli su dobiti jedan sljezov kolačić (marshmallow) odmah ili dva ako bi uspjeli pričekati petnaest minuta.

Buduće i trenutno zadovoljstvo

Dok su čekali, bili su sami i kolačić je bio pred njima, što je za četverogodišnju i petogodišnju djecu zaista pravi izazov. U studijama koje je među istom djecom provodio godinama poslije, Mischel je otkrio da su djeca koja su bila u stanju čekati i time zaslužiti veću nagradu poslije na raznim poljima bila uspješnija od djece koja nisu mogla čekati. Ovim je pokazao da je sposobnost odgađanja trenutnog zadovoljstva u ime nekog vremenski udaljenijeg, ali vrednijeg cilja, jedan od značajnih pokazatelja budućeg uspjeha.

Kad god pred sobom imamo neki plan i cilj čije ostvarenje ovisi samo o našoj volji i našoj sposobnosti strukturiranja rada (a ne o vanjskoj strukturi kao što je školski sustav ili posao koji nam je zadan i definiran izvana), svakodnevno se susrećemo s istom dilemom – raditi za buduće zadovoljstvo uspjehom ili pokleknuti pred izazovom trenutačnog zadovoljstva. To trenutačno zadovoljstvo za nekog može biti odlazak na kavu s prijateljicom, za nekoga gledanje omiljene serije, a za nekog surfanje internetom.

Mala doza frustracije

Premda se na svakodnevnoj razini ta odluka – primjerice, raditi na cilju ili otići na kavu – može činiti beznačajnom, ona je itekako značajna. Nakon jednog podlijeganja trenutačnom zadovoljstvu, drugo je podlijeganje mnogo lakše. Što više podliježemo, to je taj put utrtiji, a što je utrtiji, mogućnost neuspjeha je veća. Zato, ako imate djecu, učite ih odgađanju trenutačnog zadovoljstva radi nekog važnijeg cilja.

Tako će djeca naučiti podnositi malu dozu frustracije kako bi poslije mogla, zasluženo, uživati više. Ta navika prenijet će se i u odraslu dob i time ćete ih učiniti sposobnijima, samostalnijima, a samim time i samopouzdanijima.

Kako biste nešto ostvarili, najprije vam treba vizija. Vizija je slika u umu koja je energizirana emocijama, pa vas privlači da idete prema njezinu ostvarenju. Međutim, vizija je tek sjemenka. Kako biste je ostvarili, treba vam dobar, realističan plan i – ponovno – samodisciplina da taj plan pratite i provodite svaki dan. Neki ljudi nemaju problem s odgađanjem zadovoljstva, ali zato imaju problem s odvajanjem od široke slike.

Velika slika rascjepkana u male korake

Primjerice, ako je riječ o pisanju knjige, široka slika obuhvaća ideju o tristo stranica koje treba ispisati i svim tim satima koje treba provesti pred kompjuterom. Ako je riječ o gradnji kuće, široka slika obuhvaća ideju o dozvolama, majstorima, temeljima, interijeru i još mnogo toga drugoga. Široka slika, ako se na vrijeme ne odvojite od nje, ako je ne rascjepkate na male korake i ne krenete u realizaciju tih malih koraka, dovodi do kaosa misli koje nas bacaju u osjećaj nemoći.

Nemoguće je sve napraviti odjedanput. Nemoguće je predvidjeti probleme koji će iskrsnuti pri realizaciji svakog od koraka. Nemoguće je kontrolirati proces koji je tek u začetku ili još nije ni počeo. A ako vam um radi kao navijen i samo vrti misli o tome što sve trebate napraviti, postoji velika mogućnost da se na kraju nećete ni pokrenuti.

Ostvarenje vizije

Nakon vizije i kratkotrajnog „širokokutnog pogleda“ na ono što trebate napraviti kako biste ostvarili svoju viziju, najvažnije je prihvatiti svoja ograničenja i „suziti sliku“ na ono što možete napraviti u jednom danu. Ako je riječ o pisanju knjige, cilj je, recimo, napisati dvije stranice. Odluka koja glasi „danas ću napisati dvije stranice“ mnogo je prihvatljivija nego „idem pisati knjigu“. Ako razmišljate samo o te dvije stranice, imate zdrav osjećaj moći. Osjećate se sposobnima. A ako razmišljate o knjizi koju planirate napisati, imate osjećaj nemoći. Knjiga se čini pregolema i lako se možete osjetiti nesposobnima.

Kakav god plan imali, nakon što ga svedete na dnevne zadatke i krenete u realizaciju, pojavljivat će se ona „marshmallow frustracija“ s početka. I tu vam ponovno treba podsjetnik da radite za vremenski udaljen, ali vrijedan cilj. Treba vam podsjetnik na važnost ostvarenja vizije koja vas je pokrenula. Osjećaj zadovoljstva koji se gradi malo-pomalo, na temelju vidljivih rezultata koji vas primiču ostvarenju vizije nešto je što vas onda može motivirati da ustrajete do kraja.

Ili, ako vam se ideja kraja ne sviđa – do novog početka, do nove vizije koju odgađajući trenutačna zadovoljstva i „sužavanjem pogleda“ na dnevne zadatke zaista možete i ostvariti.