Roditeljska uloga veoma važna

Samopouzdano dijete je komunikativno, radoznalo, spremno na suradnju. Lako sklapa poznanstva, ne boji se izraziti svoje mišljenje i zna se sa strašću založiti za ono u što vjeruje. U preprekama vidi izazove, a sebi postavlja, uglavnom, vrlo visoke zahtjeve. Ono je optimistično jer se dobro osjeća u svojoj koži pa samim time ima dobar smisao za humor, što ga čini i omiljenim u društvu vršnjaka. Iako je upravo takvo dijete san većine roditelja, apsurd je što roditelji često nemaju svijest o tome koliko je važna njihova uloga u razvijanju djetetova samopouzdanja.

Provjera. Testirajte samopouzdanje svog djeteta! Pitajte ga bi li željelo imati prijatelja sličnog sebi. Potvrdan odgovor pokazuje da ima dobar doživljaj sebe i određeno samopoštovanje. Ili ga  pitajte kako zamišlja svoju budućnost kada bude odrasla osoba. Što je njegova zamisao maštovitija, svjetlija i bolja, to je i osobni doživljaj sebe bolji jer dijete vidi sebe kao nekoga tko upravo takvu budućnost zaslužuje.

Kako potaknuti samopouzdanje djeteta? Konstruktivnom pohvalom! Nekad se vjerovalo da pojedina djeca bolje reagiraju na kazne, a neka na pohvale, odnosno da, ovisno o karakteru djeteta, treba više primjenjivati jedno ili drugo. Danas pouzdano znamo da su pohvale pokretač samopouzdanja za svu djecu, bez obzira na njihov karakter ili temperament. No nisu sve pohvale podjednako poželjne.

Konkretnom, konstruktivnom pohvalom pokazujete da ste primijetili određeno djetetovo ponašanje ili osobinu, da želite to podržati i time motivirate dijete na slično ponašanje i ubuduće (primjerice: Odlično si pospremio svoj radni stol, Divna je kućica na tvom crtežu…). Za razliku od ovih pohvala, onim nekonstruktivnim i općenitim ne podržavate ni ponašanje ni osobinu (na primjer: Baš si ti dobar mamin dječak) ili kada dijete opterećujete svojim visokim očekivanjima koje ono možda ne može ispuniti (na primjer: „Znam da ćeš biti odličan na matematici”).

Cijenjeni psiholog Steven Gross tvrdi da djeca koja su naviknula na općenite pohvale postižu lošije rezultate u školi. Osim toga, djeca koju na ovaj način hvale postaju nesretna jer se osjećaju kao da ne mogu ispuniti lažna očekivanja svoje sredine. Stoga, budite uvijek konkretni prilikom davanja pohvala.

Pohvalite trud

Ne zaboravite da su i uložen trud i vrijeme vrijedni pohvale, a ne samo postignuti rezultati. Psiholozi s američkog fakulteta Columbia napravili su istraživanje na 128 učenika u dobi od 10 i 11 godina. Prilikom rješavanja matematičkih zadataka jednoj grupi učenika davali su komplimente: „To je jako dobro, ti si stvarno pametan…”, a drugima su govorili: „To je jako dobro, stvarno si se potrudio...”.

Kada su obje grupe riješile svoje zadatke, pokazalo se da su značajno bolje rezultate ostvarili učenici kojima je govoreno da su se potrudili. Zašto je to tako? Ako nemate sluha da pohvalite trud, često izostanu i rezultati jer samo konstruktivna pohvala motivira dijete da se trudi još više.

PageBreak

Prava mjera pohvale. Pronađite odgovarajuću mjeru pohvala. Iako ćete češće pogriješiti ako ih uskratite nego ako ih olako date, pretjerivanje u hvaljenju donosi rizik da dijete misli kako je sve što napravi izuzetno dobro. To se posebno odnosi na općenite, tzv. prazne pohvale.

Nagrada. Uobičajeno je da pod nagradama podrazumijevamo darove, međutim, vodite računa da vaše nagrade ne budu podmićivanje. Ako djetetu dajete dar (nagradu) kada napravi nešto pozitivno (na primjer, dobije dobru ocjenu u školi), vi ga ustvari podmićujete. To će naučiti djecu manipulaciji pa će vrlo brzo početi očekivati određene nagrade za određena ponašanja i stvoriti uzajamnu manipulativnu vezu. Nagrađivanje ne samo što ne mora nego najčešće i ne treba biti materijalno.

Umjesto toga, nagrađujte dijete riječima jer upravo pohvalama uspostavljate prisnije međusobne odnose. Osim direktnog utjecaja na samopouzdanje, djeca koju su roditelji hvalili mnogo su spremnija povjeriti im se kad imaju problem i spremnija su saslušati roditeljske sugestije ili potrebe. Razvoju dječjeg samopouzdanja odgovara i...

‘Glavna riječ’. Omogućite djetetu da se osjeća važno u svojem  domu. Pitajte ga za mišljenje. Dopustite mu određenu dozu samostalnog odlučivanja i slobodu osobnih izbora (za hobi, igračke, izvanškolske aktivnosti, odjeću…). Podrazumijeva se da ćete ga vi usmjeravati, ali završnu riječ prepustite djetetu. Osim toga, djeca obožavaju da im se povjeravaju sitni zadaci jer tako imaju osjećaj da u njih vjerujete.

Zdrava reakcija na dječje pogreške. Kada se prema dječjim pogreškama odnosite s pozicije nadmoći, puni prijekora, vrijeđanja i kritike, djeca postupno gube želju za komunikacijom s vama. Iz straha od vaše reakcije počet će skrivati istinu, a prilikom neuspjeha uvijek će krivce tražiti u drugima. Neće preuzimati rizike, a sebi će postavljati male zadatke kako bi bili sigurniji da ih mogu ostvariti. Za razliku od njih, samopouzdana djeca imaju zdrav odnos prema vlastitim pogreškama. Oni su sigurni u sebe i znaju misliti i o onome što su postigli, a ne samo o onome što nisu.

Umjesto da steknu dojam da ih vi uopće ne razumijete, pokušajte djecu naučiti da je u redu griješiti, da se pogreške svima događaju. Zdravu reakciju kod djeteta prepoznat ćete u izjavama kao što su: Ako sam uradio nešto loše, to ne znači da sam ja loš jer nisam znao bolje, jer sam se trudio najviše što sam mogao, jer nitko ne može baš uvijek biti uspješan…

Poštovanje. Pokažite djetetu poštovanje koje očekujete da ono vrati vama. Kada shvati da ni vi niste savršeni, to će mu dati slobodu da se ni ono ne mora pretvarati, misleći da treba zadovoljiti vaša očekivanja da bi bilo prihvaćeno. Ne inzistirajte na tome da vas mora poslušati samo zato što ste vi roditelj. Potrudite se zaslužiti taj autoritet. Tada on neće biti zasnovan na dječjem strahu, nego na povjerenju i poštovanju.

Komunikacija. Koristite sve one „čarobne” riječi koje tražite od djece da koriste u komunikaciji s vama, kao što su: oprosti, molim te, hvala, izvoli. Umjesto „možeš li…“ ili nekog naredbodavnog tona, radije koristite: „bi li…“ Naime, kada počnete pitanje s „možeš li…“, to implicira podcjenjivanje, provjeravanje sposobnosti, tim prije što dijete mnogo toga fizički može, odnosno, ima određene sposobnosti i vi to znate.

Tako, na primjer, kada kažete: Možeš li ugasiti TV?, šaljete djelomično podcjenjivačku poruku jer se podrazumijeva da dijete to fizički može (ima te sposobnosti) napraviti. Ali, kada kažete: Bi li, molim te, ugasio TV?, pokazujete da ste djetetu omogućili izbor. Pružanjem poštovanja kroz svakodnevnu komunikaciju unapređujete vaše međusobne odnose i istovremeno kod djeteta potičete njegov pozitivan doživljaj sebe.

Osobno, samopouzdanje smatram darom koji roditelji daruju djetetu, a ono ga zauvijek nosi kao svoj unutrašnji, tajni kapital. Upravo je to osobina koja će mu u životu najviše koristiti i biti mu stalan vjetar u leđa. A kad se vaše dijete možda bude osjećalo baš kao mala, bespomoćna mačka, u nekim teškim životnim trenucima, uspjet će prevladati teškoće zahvaljujući svojem samopouzdanju, a u odrazu u ogledalu uspjet će naslutiti moćnoga lava.